Duboko u sebi dijete je svjesno da postavljanje granica znači da je roditeljima stalo do njega. Ono postupno spoznaje da granice postoje radi zajedničke dobrobiti i previše popustljivosti mogli bi shvatiti kao ravnodušnost. Normalno je da dijete ispituje granice i to je dio uspostavljanja neovisnosti, pišu četiri stručnjaka u knjizi “Dijete - od rođenja do četvrte godine”. Te granice djeca nerijetko ispituju i kroz napadaje bijesa. Ona nikad ne bjesne dok su sama, a najčešće se bune protiv autoriteta, traže pažnju, ne mogu ostvariti ono što žele ili nastoje izraziti individualnost. Većina dječjih napadaja srdžbe nastaje kod kuće, no za roditelje su najneugodniji oni u javnosti. Manifestirano kroz bacanje po podu, plač, vikanje ili bježanje, napadaje bijesa kod male djece moguće je zaustaviti odvraćanjem pozornosti, a spriječiti uočavanjem na vrijeme. Jednostavnim ignoriranjem ili entuzijastičnim uzvikom “gle, došao je bus, idemo!” djetetova pozornost će se preusmjeriti. Vodite li evidenciju u kakvim se okolnostima ispadi javljaju, možete ih spriječiti. Odbija li kupanje, obavijestite ga 10 min prije da će mu kupka uskoro biti spremna. Tako će postupno usvajati da je to dio rutine, a ne naređivanje.
5. IDI U SVOJU SOBU JASNO ĆE POKAZATI NAMJERU
Oko 90 posto roditelja vjeruje da je u redu ponekad udariti dijete po guzi, pokazuje istraživanje Sveučilišta New Hampshire.
- Roditeljima često govorimo da riječ disciplina znači podučavanje, a ima puno boljih načina za podučiti djecu od udaranja - upozorava Jamila Reid, izvršna direktorica Klinike za roditelje u Washingtonu. Pošaljete li dijete u sobu, reagirali ste odmah, brzo, blago i jasno, što je učinkovito, a i ne rezultira daljnjim nakupljanjem bijesa i ljutnjom.
6. ZABORAVILI SU SE SMIJATI SA SVOJOM DJECOM
Iskustva psihijatara i psihologa pokazuju da se većina roditelja orijentira na ispravljanje djetetovih pogreški, a rijetko na zajedničku zabavu i smijeh. Roditelji često zaboravljaju smijati se sa svojom djecom, otkriva psihijatar Robert Henren. Zajednička pjesma i smijeh su mali i nužni znakovi ljubavi i povezanosti.
7. NE RAZVIJA EMPATIJU AKO MU SE GOVORI ŠTO OSJEĆA
Empatija je neophodna za uspješne odnose u školi, obitelji i na poslu. Djeca trebaju razmišljati kako će njihovo ponašanje utjecati na vlastite i tuđe emocije. Zato nije dobro govoriti djetetu “nije ti ništa”, “nemoj plakati, dobro si” u trenucima žalosti ili bola, smatra dječja psihijatrica Stanley Greenspan, jer djeca kroz svoja iskustva uče o suosjećanju. Jednostavno “jako nam je žao, znamo kako je to” bit će dovoljno da djetetu bude lakše, ali i da izvuče pouku. Govorite li mu kako se osjeća, negirat će ono što misli i prikloniti se vašem razmišljanju.
PSIHOLOGINJA MARIJA KRMEK: NIJE LAKO BITI RODITELJ
Danas je mnogim roditeljima teško postaviti granice djeci - iz ljubavi im pokušavaju ispuniti sve želje, omogućiti im ono što oni nisu mogli ostvariti u djetinjstvu te tako zaboravljaju da se jasnim i dosljednim granicama u odgoju djeci šalje poruka da roditelji o njima brinu i vole ih. Važno je od početka osigurati djeci predvidljivu i sigurnu okolinu za razvoj u kojoj znaju što je dopušteno, ali i što nije, u kojoj dobivaju pohvale za prikladna ponašanja i kazne (u smislu oduzimanja privilegija) za neprikladna ponašanja. To je veliki izazov i nije lako sve izbalansirati u određenom trenutku, ali to je roditeljstvo.