Draga Milana,
muž i ja smo u braku 25 godina. Imamo kćer i sina. Sin je završio fakultet i počeo raditi. Prije nekoliko mjeseci upoznao nas je sa svojom djevojkom, s kojom je već dulje vrijeme u vezi i s kojom će se vjenčati. Međutim, od njezina prvog dolaska u kuću suprug se čudno ponaša. Prvo je pred njom ponižavao sina. Zatim kao da se želio isticati kao neki “frajer”, pa se ponašao kao suparnik sinu. Onda se malo smirio, da bi se počeo ponašati kao zaljubljeni dječarac. Stalno se uređuje prije njezina dolaska i gleda je zaljubljeno. Kad sam pokušala malo ispitati što se događa, rekao mi je da sam luda i da on samo želi biti pristojan. Sin mi je rekao da njegova djevojka više ne želi k nama doći jer joj se čini da joj se “upucava”. Zamolio me da razgovaram s mužem. Trebam li posebno isticati kako se ja bijedno osjećam? Nakon toliko godina skladnog braka suprug kao da je zaboravio da postojim.

Odgovor:
Mislim da ste svi malo prestrogi prema “glavi obitelji”. I vi, i sin, i buduća snaha. Pa što onda ako se on pred svima vama pravi važan? To sigurno nije najgora stvar na svijetu koju bi neki muškarac mogao učiniti. Sigurno je mnogo njegovih vršnjaka potražilo ljubavnice koje su vršnjakinje vaše moguće snahe. Ovaj vaš dobričina malo namiguje djevojci za koju je potpuno jasno da je ne može imati niti bi on to htio. Pustite ga da se malo glupira i zabavlja. Skladni brakovi čovjeku se nekada doista mogu popesti na glavu i on može poželjeti barem malo nekakve zabave, tim nedužnije ako je sve to u krugu obitelji. Naravno da vaša snaha nije kriva što vam muž ima silnu potrebu da još jedanput u životu bude “frajer”, ali bilo bi bolje kad biste nju i sina uvjerili da to ništa ne znači.

TREBAM LI PREKINUTI S DEČKOM KRIMINALCEM?
Draga Milana,
s dečkom živim već treću godinu u njegovoj kući koju je naslijedio od pokojnih roditelja. Službenica sam u pošti, a on nikako ne može pronaći neki stalni posao. Oboje smo prošli 30. te bih se rado udala i imala djecu, ali on stalno govori kako još nije vrijeme. Jedne večeri vratio se kasno kući. Bio je krvav po licu i krvave košulje. Odjurio je u kupaonicu i brzo se oprao. Pitala sam ga što mu se dogodilo, a on mi je rekao da ga je napao pas, pa je trčao pred njim i skočio preko žičane ograde. Premda mi je priča bila sumnjiva, nisam ništa rekla. U šest sati probudilo nas je lupanje po vratima - bila je to policija, koja je sumnjičila mog dečka zbog oružane pljačke. Rekli su da će ga odvesti u pritvor. To me jako pogodilo, pa sam se istog jutra vratila roditeljima. Ne znam je li u redu što ga sad ostavljam, ali što da radim kad ne mogu biti s kriminalcem?

Odgovor:
Premda uvijek postoje zaručnice, supruge, sestre, majke i kćeri kriminalaca, svima je jasno da ta uloga nije baš najugodnija u stvarnom životu. Jedno je film ili roman, drugo je kad se nešto doista uvuče u vašu rutinu. Jedno je gledati Coppolina “Kuma”, a drugo je osobno otvarati vrata policiji. Razumijem vašu želju za bijegom od dečka kriminalca. To bi učinila gotovo svaka žena, osim onih koje vole muškarce s ruba zakona, a takvih ima. Uostalom, čak i u Coppolinu “Kumu” supruga se rastavi od muža kad shvati da on baš i nije neki ultrabogati biznismen nego nešto mnogo, mnogo više od toga.

DRAGA MILANA: TRUDNA SAM, A MUŽ NE ŽELI TREĆE DIJETE