Dok se odrasli bore s vlastitom ovisnošću o tehnologiji, znanstvena zajednica i zdravstvene organizacije diljem svijeta postigle su iznenađujuće čvrst konsenzus o granicama koje je nužno postaviti za zdrav razvoj najmlađih. Od Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) do Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ), poruka je jasna, manje je gotovo uvijek više.
POGLEDAJTE VIDEO:
Zlatni standard za najmlađe: Nula ekrana do druge godine
Stručnjaci su jednoglasni kada je riječ o bebama i djeci do dvije godine. Preporuka je potpuna apstinencija od ekrana. U toj kritičnoj fazi mozak se razvija brže no ikad, a učenje se temelji na interakciji sa stvarnim svijetom i bliskim osobama. Istraživanja su pokazala da prekomjerno izlaganje ekranima u ovoj dobi može biti povezano s kašnjenjem u razvoju govora, smanjenom sposobnošću koncentracije i problemima s izvršnim funkcijama mozga. Dr. Dimitri Christakis, profesor pedijatrije na Sveučilištu u Washingtonu i vodeći autoritet na ovom području, sažeo je suštinu problema.
- Djeci te dobi trebaju krila, a ne aplikacije, kako bi se pravilno razvijala - rekao je.
Jedina iznimka od ovog strogog pravila su video pozivi s članovima obitelji. Takva interakcija, uz obavezno sudjelovanje roditelja, smatra se korisnom jer potiče socijalne veze, za razliku od pasivnog gledanja sadržaja koje djeci ne donosi nikakvu razvojnu korist. U toj dobi, djetetu je potrebna vaša pažnja, a ne bljeskajuća svjetla ekrana.
Predškolska dob: Jedan sat, ali uz stroga pravila
Za djecu u dobi od dvije do pet godina, smjernice Svjetske zdravstvene organizacije i drugih relevantnih institucija postaju nešto fleksibilnije, ali i dalje vrlo ograničene. Preporučuje se najviše jedan sat dnevno, no kvantiteta je ovdje manje važna od kvalitete.
Ključ je u odabiru visokokvalitetnog, edukativnog sadržaja te, što je još važnije, u 'zajedničkom gledanju' (eng. co-viewing). To znači da roditelj sjedi uz dijete, razgovara o onome što vide na ekranu, postavlja pitanja i pomaže mu povezati digitalni sadržaj sa stvarnim svijetom. Pasivno prepuštanje djeteta YouTubeu ili aplikacijama s brzim, stimulativnim videozapisima ne smatra se kvalitetnim vremenom. Cilj je da ekran bude alat za učenje, a ne digitalna dadilja.
Školarci i potraga za digitalnom ravnotežom
S polaskom u školu, uloga tehnologije se mijenja. Digitalni alati postaju dio obrazovanja, a djeca počinju samostalnije istraživati online svijet. Za dobnu skupinu od šest godina naviše, stručnjaci preporučuju ograničenje rekreacijskog vremena pred ekranom na najviše dva sata dnevno. Međutim, naglasak se sve više pomiče s brojanja minuta na uspostavljanje zdrave ravnoteže. Ekrani ne smiju zamijeniti ključne aktivnosti: najmanje osam do deset sati kvalitetnog sna, tjelesnu aktivnost, pisanje domaće zadaće i, najvažnije, druženje s obitelji i prijateljima licem u lice.
Hrvatski zavod za javno zdravstvo, u svojim službenim preporukama, posebno upozorava na zabrinjavajući porast kratkovidnosti (miopije) kod djece, izravno povezane s prekomjernim gledanjem u ekrane i nedostatkom boravka na otvorenom. Kao ključni 'protuotrov', HZJZ savjetuje najmanje dva sata dnevno provedena vani, na prirodnom svjetlu. Uz to, preporučuje se primjena pravila '20-20-20': svakih 20 minuta korištenja ekrana, potrebno je skrenuti pogled na objekt udaljen oko šest metara i gledati ga 20 sekundi kako bi se oči odmorile.
Roditelji kao uzori i obiteljski medijski plan
Stručnjaci se slažu da su roditelji ključni u postavljanju zdravih digitalnih navika. Djeca uče promatrajući, a ako odrasli neprestano provjeravaju svoje pametne telefone za vrijeme večere ili obiteljskog druženja, teško je očekivati da će djeca usvojiti drugačije ponašanje.
Zbog toga se preporučuje stvaranje 'obiteljskog medijskog plana'. Riječ je o zajedničkom dogovoru svih članova obitelji o tome kada, gdje i koliko dugo se koriste digitalni uređaji. Jednostavna pravila, poput uspostave zona bez ekrana (spavaće sobe i stol za blagovanje) te gašenja svih uređaja najmanje sat vremena prije spavanja, mogu značajno poboljšati obiteljsku povezanost i kvalitetu sna. Pritom je važno razumjeti da se roditelji ne bore samo s dječjom znatiželjom, već i s algoritmima dizajniranima da maksimalno zadrže pažnju korisnika, što postavljanje granica čini još većim izazovom.