Ovu briljantnu studiju o “životu i mišljenjima znamenitih filozofa” treba pročitati svatko koga zanima brz i jednostavan prodor u najnedostupnije predjele ontologije i gnoseologije 20. stoljeća, ali i krajnje indiskretan, na momente i tračerski pogled kroz ključaonicu četvorice velikana njemačke misli weimarske ere - Heideggera, Cassierera, Wittgensteina i Benjamina!
POGLEDAJTE VIDEO:
Wolfram Eilenberger u “Dobu čarobnjaka”, naime, prikazuje njihove živote i njihove filozofije na način kakav dosad nismo vidjeli. Njegova su pojašnjenja tako jasna da možete shvatiti i najteže pasuse “Bitka i vremena” (uzgred budi rečeno, jedine prave knjige koju je Heidegger napisao, i to za manje od pola godine), ali i “Tractatusa”, koji ni jedan Wittgensteinov suvremenik nije mogao razumjeti bez autorovih pojašnjenja, a većina ni uz pomoć njih. Eilenberger navodi jedan pasus iz pisma koje je Heidegger poslao prijateljici svoje žene, Elisabethi Blochmann: “Moramo biti u stanju čekati vrlo napete intenzitete smislenog života i u kontinuitetu živjeti s tim trenucima, ne uživati toliko u njima, nego ih štoviše uklopiti i ponijeti sa sobom te ih uključiti u ritam budućeg života”. Eilenberger to prevodi na razumljiv jezik: “Vjerojatno ni jedan muškarac u ozbiljnoj vezi nije tako filozofski izjavio da će sve ostati samo na aferi koja se mora ograničiti na rijetke susrete vrlo napeta intenziteta”. Eto, ako je Martin tako pisao o izvanbračnom “čvenku”, kako je tek pisao o bitku i tubitku!?
Heideggeru je - doznajemo - dijete napravio neki prijatelj, no njega to nije smetalo - bilo je u skladu s njegovom filozofijom, kao što je s njom bila usklađena i ljubavna veza s Hanom Arendt (on je imao 35, a ona 18 godina kad su se spetljali). Heidegger si je sagradio neku brvnaru na Alpama kako bi razmišljao u trajnoj oluji elemenata, izložen munjama. Treba imati strah od smrti, vjerovao je, kako bi se čovjek natjerao na autentičan život, na iskušavanje krajnjih iskustava egzistencije. Kršćanstvo obećava skinuti taj teret, zato Heidegger bježi iz katolicizma pa se, očito ne slučajno, približava najvećoj oluji koju je svijet ikad vidio - nacizmu. - Čovjek do spasenja može doći samo ako otvoreno, ispunjen strahom, gleda u ponor svoje konačnosti - piše naš autor. Tubitak je pred Staljingradom sigurno gledao u “ponor konačnosti” na način čija je dramatičnost zapanjila cijeli svijet, a Heidegger će godinama kasnije prati ljagu s imena. “Doba čarobnjaka”, međutim, vrvi i detaljnim opisima o tome kako Heidegger danima cijepa drva u Alpama ili kako majci piše pisma o krumpiru. Eilenberger pitko tumači najteže pasuse “Bitka i vremena”, kao i djela drugih junaka njegove knjige. Heidegger je ljubavnik i mislilac, ali najdramatskiji lik sage o četvorici čarobnjaka svakako je Ludwig Wittgenstein, izdanak milijunaške bečke obitelji (portrete im je radio Klimt!) koji, na talijanskom bojištu kao austrougarski vojnik, traži za sebe položaj na prvoj crti, ali to mu nije dovoljno, pa i na prvoj crti traži najopasniju poziciju!
Stvar postaje jasnija kad znamo da su tri njegova brata počinila samoubojstvo, a on bio homoseksualac, navodno su ga rijetko viđali s djevojkama. Metak nije htio Ludwiga, nije ga pogodila ni karteča, pa je on - nakon povratka s ratišta - prema riječima svojega odvjetnika - “počinio financijsko samoubojstvo”. Naime, dragovoljno se razbaštinio kako bi svoju filozofiju živio u bijedi. Potom je otišao u neko austrijsko selo, gdje je jednog đaka išamarao nakon što mu je na pitanje “gdje se rodio Isus” ovaj odgovorio: “Pa, u Jeruzalemu”. Nakon što ga je susreo u vlaku, negdje u Engleskoj, J. M. Keynes će napisati: “Bog je stigao, sreo sam ga u vlaku koji polazi u pet i petnaest”.
“O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti”, napisao je Wittgenstein, a mi možemo dodati: “Ono za čije nam pojašnjenje treba veći prostor, ne možemo pojasniti na manjemu”, pa ćemo čitatelje koji žele razumjeti “Tractatus logico philosophicus” samo skrenuti na “Doba čarobnjaka”, tamo će sve naći. Ernest Cassirer je, za razliku od Wittgensteina, Židov, kojemu neki susjed već 5. srpnja 1922. poručuje: “Vi biste trebali biti u Palestini”. “Tu je pukla moja veza s Njemačkom”, reći će Cassirer. Walter Benjamin, isto Židov, bio je jednako šašav i nespretan, nesretan i genijalan mladić. Njegov otac sanjao je da mu sin nađe neki pošten posao - mesar, trgovac, influencer - a on je postao filozof. Estetičar!