Ako se za neku osobu kaže da ima veliki ego, to znači da se smatra da je uvjerena u vlastitu važnost, odnosno da misli da je vrjednija i bolja od drugih. Velik ego često je povezano s narcisoidnim tendencijama, kompleksom superiornosti i samozatajnošću. Drugim riječima, ako netko ima veliki ego, to znači da je ufuran u 'ja' i uvjeren u to da je najbolji te da se s njime nitko ne može mjeriti, piše dr. Viliam Van Gordon, profesor kontemplativne psihologije.
POGLEDAJTE VIDEO: Predsjedniku Filipina žohar šetao po ramenu tijekom govora
Dodaje kako je ta popularna konotacija pojma 'veliki ego' u velikoj mjeri u skladu s trenutnim modelima egotizma u psihologiji.
- Studije su pokazale da, što je osoba više egoistična, to je veća vjerojatnost da će vrjednijima ocijeniti svoje sposobnosti u nekom segmentu, primjerice sposobnosti vožnje, inteligencije ili sposobnost za atletiku. Slično tome, istraživanje pokazuje da će ljudi s velikim egom vjerojatnije imati pristrana sjećanja o percepciji vlastite važnosti ili sposobnosti, što je stanje poznato kao egoizam pamćenja - piše Van Gordon za portal Psychology Today.
Međutim, u psihološku teoriju koju sam prije nekoliko godina razvio s dr. Edom Shoninom, pod nazivom 'Ontološka teorija ovisnosti', uveli smo drugačiju perspektivu ega i utvrdili da čak i ljudi za koje se može smatrati da imaju kompleks inferiornosti i dalje mogu biti vrlo egoistični. Ovo se čini paradoksalnim, ali sljedeći hipotetički primjer koji ocrtava misaone procese osobe koja drži javni govor trebao bi to pomoći razjasniti - dodaje.
Dakle, zamislite da postoji osoba koja će održati prezentaciju stotinama ljudi na konferenciji: Oni sjede u publici i izaći će na pozornicu čim trenutni govornik zaključi govor.
Za one koji trebaju održati govor normalno je da osjećaju dozu nervoze, no zamislimo da osoba u našem primjeru ima posebno nisko mišljenje o sebi i često se osjeća inferiorno u odnosu na druge. Takvi ljudi bi mogli imati misli kao što su 'svi su govornici prije mene odlični, ja ću ispasti nula', ili 'neću se svidjeti ljudima, kao ni ono što želim reći', pa i: 'što će biti ako napravim budalu od sebe'.
Iz ovih primjera misaonih procesa može se vidjeti da je pojedinac još uvijek pomalo usredotočen na sebe, na 'ja'. Iako se naš zamišljeni govornik osjeća inferiorno u odnosu na druge, njihov misaoni proces još uvijek ukazuje na to da je samozatajan i ima velik ego. Fokus govornika na mene, odnosno na sebe, u smislu kako bi ih drugi mogli gledati, podrazumijeva da i dalje pridaju popriličnu važnost sebi, pojašnjava Van Gordon.
U zabludi od Ega
Pojam 'ontološka ovisnost' u ontološkoj teoriji dodavanja odnosi se na osobu koja postaje ovisna o svojim uvjerenjima u vezi s tim koliko je važna za sebe. To uključuje opseg do kojeg misli da postoji u središtu svijeta, odvojeno od svega i svih ostalih oko sebe. Teorija ovisnosti o ontologiji poziva na novu perspektivu u pogledu odnosa moderne znanosti prema egu, jer podrazumijeva da ljudi koji na površini možda ne izgledaju egoistično, još uvijek mogu imati veliki ego, kaže autor.
Dodaje da je ključna pretpostavka ontološke teorije ovisnosti to da bez obzira na to kako se ego manifestira ili koliko bi čovjekov egoizam mogao biti vidljiv, posjedovanje velikog ega nije uvijek u interesu promicanja zdravlja i dobrobiti. To se odnosi na zdravlje i dobrobit pojedinca, kao i na zdravlje svih ljudi s kojima se susreće. Razlog tome je da što se što više odnosimo prema sebi kao prema odvojenom ili važnijem od drugih, to se više zavaravamo oko toga kako funkcionira stvarnost.
Sve što postoji u ovom svemiru duboko se oslanja na postojanje svega ostalog. Moramo razmišljati samo o vlastitom tijelu da bismo uvidjeli da to ovisi o drveću, životinjama, vodi, vjetru i drugim ljudima oko nas, i tako dalje. Na primjer, svi mi udišemo dijelove daha koje će udahnuti i ostali, i svaki put kad odemo na zahod, sudjelujemo u tome da omogućavamo prirodi stvaranje i održavanje novog života.
Jer postoje i 'ovo' i 'ono', ali bez 'ovoga' nema ni 'onoga' - to je temeljni zakon postojanja ili suživota. Ako ne uspijemo prihvatiti činjenicu da smo duboko povezani sa svime ostalim, naš svijet postaje malen i izolirani otok. Imati veliki ego nije pogodno za poticanje mudrosti ili osobnog rasta, niti za suosjećanje ili prihvaćanje drugih.
Ego je kao slojeviti luk
- O egu ponekad volim razmišljati kao o luku s mnogo različitih slojeva - kaže Van Gordon. Mogli bismo pomisliti da smo eliminirali svoje egoistične tendencije, ali uvijek postoji još jedan sloj ega koji je temelj našeg ponašanja i perspektive. 'Zapravo, naišao sam čak i na ljude koji se čine udaljeni i egoistični zbog vjerovanja da su uspjeli prevladati egoizam', dodaje.
Slično tome, postoje ljudi koji čine takozvane ljubazne ili altruistične postupke, čija je primarna namjera osjećati se bolje ili promovirati vlastiti dnevni red. Znam da su neki ljudi iskreno nesebični kad pomažu drugima. Ipak, uvijek vrijedi razmotriti koliko egoistične namjere mogu utjecati na naše ili ponašanje druge osobe.
- Samorefleksija o tome koliko naš ego upravlja našim izborima, mislima i ponašanjem definitivno se isplati i može nam pomoći da razumijemo više o tome kako um djeluje i kako konstruiramo uvjerenja o sebi i svijetu oko sebe. Takva samorefleksija također bi nam trebala pomoći da izbjegnemo zamku da se ufuramo u vlastiti značaj ili da donesemo kratkovidne izbore koji izgledaju kao napredak naše vlastite agende, ali koji su u konačnici štetni za dobrobit ovog planeta, zaključuje Van Gordon.