Eh, da je meni sad osamdeset, kako bih ja ovo iskustvo rado prenio mladim pčelarima, a i onima koji bi to htjeli biti, kaže nam Ivo Banovčić (91) iz Davora kraj Nove Gradiške.
On je sigurno jedan od najstarijih pčelara u Slavoniji te je raspoložen cijeli dan pričati o pčelama i pokazivati kako se brinuti za ove neizmjerno vrijedne, a opet ugrožene životinje. Vrijedni pčelar i danas ustaje svako jutro u pet sati, na prazan želudac pojede žlicu, dvije meda, popije kavu, uvijek s mlijekom, sjeda na svoj bicikl, na kojemu su već pripremljene stvari za pčelarenje, i prije šest sati je na cesti koja vodi do njegova pčelinjaka.
Njegov zdravstveni karton je sa zastarjelim podacima, pa su ga ovoga proljeća pozvali u ambulantu da iste ažuriraju.
- Ja uvijek imam što raditi oko pčela. Trenutačno imam pedesetak košnica, ovog proljeća bilo ih je oko 80, ali broj polako smanjujem iz razumljivih razloga - govori Ivo.
Najviše sam imao 320 pčelinjih zajednica i bile su na četiri lokacije, uglavnom oko Davora, prisjeća se Ivo koji se pčelama počeo baviti prije čak 81 godinu.Imao je tad deset godina.
- Moj je otac pčelario s košnicama, takozvanim pletarama. U to vrijeme izlazio je pčelarski list Slavonska pčela koji je čitao. Bila je zima pred Božić, pročitao je tekst o Mati Trusiću iz Štivice, jednom od najnaprednijih pčelara u to vrijeme koji je pčelario s pokretnim saćem u DB košnicama. Otac je odlučio otići do njega te je poveo i mene - prisjeća se Ivo tog susreta kao da je bio jučer.
Usmjerio je tad Mate Trusić njegov život. Razgovarali su, priča Ivo, o košnicama i pčelama, a on je upijao svaku riječ i znatiželjno pregledavao već napravljene košnice.
- Sviđaju li ti se košnice, pitao me. Rekao sam da mi se sviđaju, samo da ne znam kad ćemo imati takve. On je rekao da ćemo imati od danas. Mojoj sreći nije bilo kraja - tumači nam Ivo koji i danas nije izgubio ni zrno ljubavi za svoje ljubimice. Voli ih do te mjere da svojim pčelama piše pjesme. Stoga mu je, kaže Ivo, jedna od rijetkih neispunjenih želja ostala da obuči novog pčelara koji bi se nastavio baviti ovim plemenitim poslom. A brojne su se prepreke u njegovu životnom vijeku postavile pred pčelice.
- Dok sam bio mlad, svi su sadili takozvane medne kulture, bilje i trave na kojima su pčele mogle pasti od ranog proljeća. Danas, nažalost, naša polja preuzimaju hibridi, zbog kojih pčele ostaju gladne i odumiru. Ova je godina bila posebno loša - kaže Ivo, koji se sjeća bačvi punih domaćeg, zlatnog meda.
Taj prirodni lijek i njemu i mnogima koji od njega uzimaju med dao je duge i zdrave godine.
- Nikad nisam brojio koliko su me moje pčele ubole. U početku, dok se nisam s njima uhodao, znalo je biti i po 100 uboda. Nikad ih nisam krivio za to, jer to nazivam njihovim poljupcima. Nekad su blagi, ali nekad i bolni. Pčele koje su stasale za pašu imaju najjači otrov i njihov ubod zaista boli. Dolazili su mi neki i govorili kako bi se bavili pčelarstvom. Uvijek bih ih pitao jesu li ih do tada ubole pčele. Nije se za igrati s time, jer neki su toliko alergični da od toga mogu i umrijeti, a to ne bih volio nositi na duši - rekao je Ivo.
Svoje pčele zove svojim stadom i kad govori da će se jednog dana od njega morati rastati, glas mu zadrhti i u očima mu se pojave suze.
- Mislim da će obiteljsku tradiciju pčelarenja nastaviti moj sin Đuro. Kao i većina Davorčana, kad ode u mirovinu, obećao je da će se prihvatiti pčela. Neću ja daleko otići, samo preko ceste, jer se moj pčelinjak nalazi odmah preko puta mjesnoga groblja, gdje ću se jednoga dana preseliti - kaže nam Ivo kojemu se, prema planovima koje ima, tamo baš i ne žuri.
ZABAVA! KVIZ: Koja ste serija 90-ih?