Nije mi teško buditi se noću da bih dobio inzulin. Imam ‘pen’, pa je lakše nego dobivati injekciju. Znam sam sebi u školi izmjeriti razinu šećera i javiti mobitelom mami, kaže nam Patricio Kiš (8), kojeg smo sreli na Četvrtom obiteljskom kampu, koji je proteklog vikenda u Biogradu na Moru organiziralo Zagrebačko dijabetičko društvo, udruga za promicanje zdravlja osoba oboljelih od dijabetesa.
Tamo je bio s majkom Slavicom (33) i ocem Darijem (32), družio se s drugom djecom koja su, kao i on i njegovi roditelji, morala naučiti živjeti sa šećernom bolesti.
"Dva dana zaredom popiškio se u krevet"
- Spadamo u onaj jedan posto ljudi koji dobiju dijabetes a da im to nije genetski uvjetovano. Patricio ga je dobio 2016. Dva dana zaredom popiškio se u krevet, što nam je bilo sumnjivo jer od godinu i osam mjeseci ne nosi pelene. Počeo je puno piti i smršavio je sedam kilograma u kratkom razdoblju. Doveli smo ga liječniku u ‘5 do 12’. Kad su nam dali nalaz, oboje smo doživjeli pravi šok - pričaju mama i tata Kiš.
Teško je, priznaju, vlastitom djetetu davati injekcije, a još je teže suočavati se s problemima na kakve nailazi u školi jer nitko nije educiran.
- Učiteljica je divna, pomagala mu je izmjeriti šećer, reagirala na svaku sitnicu i slala ga trčati kad treba. Zapravo, cijeli Patricijev razred živi s njim - kad mu je šećer nizak, sjede i crtaju, a kad je visok, trče s njim oko škole - priča majka, koja je, da bi se brinula o njemu, dala otkaz. Pokušavaju se organizirati tako da je Patricio što više samostalan, i to mu odlično ide.
- Prve godine kad je išao na izlet, mi smo vozili iza autobusa da budemo pri ruci kad ustreba. Ovu godinu odlučili smo da on to može sam i da ćemo ga pustiti na školski izlet samog. Dijabetes jest bolest, ali ne smatram da je dijete zato bolesno niti da ga je to na bilo koji način unazadilo. Strahujemo od injekcije za vraćanje u život u slučaju kome. S vremenom smo se naviknuli na život s dijabetesom, povezaniji smo kao obitelj i bitno je da smo skupa, dok su nam materijalne stvari postale nevažne - priča obitelj Kiš.
"Počela je biti jako žedna"
Sličnu situaciju prolaze Jasna (40) i Tvrtko Mrkonjić (39), čija kći Dora (7) ima dijabetes tipa jedan. Dobila ga je s četiri i pol godine. Počela je biti jako žedna, nije mogla izdržati noć a da se ne diže piti, ali i danju je puno pila i gubila na težini.
- Čuli smo za simptome jer nam od dijabetesa tog tipa boluje vjenčana kuma. Odnijeli smo krv u laboratorij i protrnuli kad su nas nazvali. Pod hitno su nas poslali u najbližu bolnicu zbog mogućnosti ketoacidoze. Od tog dana do danas barem četiri puta dnevno dobiva injekciju preko ‘pena’. Dvije ujutro, da ‘pokriju’ doručak i ručak, te prije večere i prije spavanja - priča Tvrtko Mrkonjić te dodaje da su maksimalno angažirani - od konstantnoga gledanja na sat, nabave zdravih namirnica i vaganja hrane te kontroliranja šećera tijekom noći.
I Patriciju i Dori borbu s dijabetesom olakšala bi inzulinska pumpa, uređaj koji zamjenjuje ubode penom i ispušta programirane količine inzulina. Izgleda kao “walkman” veličine mobitela. Stoji više od 20.000 kuna, dodatna je oprema više od 40.000 kuna godišnje, a HZZO ih dijeli na kapaljku.