Rana adolescencija za mnoge obitelji predstavlja razdoblje velikih promjena, nesigurnosti i čestih preispitivanja. Sukobi između roditelja i djece mogu postati učestaliji, razgovori kraći i napetiji, a brige vezane uz školu, prijateljstva, ponašanje i budućnost sve izraženije.
POGLEDAJ VIDEO: Kad uspomene dobiju oblik: Medvjedići sašiveni od najdraže odjeće bezvremenski su poklon
Roditelji pritom nerijetko imaju osjećaj da gube bliskost koju su godinama gradili i da dijete koje im je nekada spontano povjeravalo gotovo svaki problem sada sve češće zatvara vrata svoje sobe, traži privatnost i pokušava važne odluke donositi samostalno.
Takve promjene mogu biti bolne, osobito za roditelje koji ih doživljavaju kao udaljavanje ili gubitak povezanosti s djetetom. Međutim, potreba adolescenata za većom samostalnošću ne znači nužno da su im roditelji manje potrebni. Njihova se uloga jednostavno mijenja. Dijete više ne očekuje da roditelj riješi svaki problem, donese svaku odluku ili ukloni svaku prepreku, ali mu je i dalje potrebna sigurnost koju pruža spoznaja da postoji odrasla osoba kojoj se može obratiti kada se nađe u situaciji koju ne zna riješiti samo.
Upravo se tijekom tih godina počinju stvarati temelji odnosa koji će roditelji i djeca imati kada djeca odrastu. Mladi postupno otkrivaju mogu li roditeljima priznati pogrešku bez straha od poniženja, pretjerane kazne ili trajnog gubitka povjerenja. Uče mogu li govoriti o problemima koji ih muče, čak i kada znaju da se roditelj neće složiti s njihovim postupcima. Istodobno promatraju mogu li imati vlastito mišljenje, donositi određene odluke i postupno graditi svoju samostalnost, a da pritom ne izgube osjećaj pripadnosti i prihvaćenosti unutar obitelji.
Roditeljima taj proces nije jednostavan jer od njih zahtijeva da postupno odustaju od dijela kontrole koju su imali tijekom ranijeg djetinjstva. Kada su djeca mala, odrasli donose gotovo sve važne odluke, određuju pravila i neposredno ih štite od opasnosti. Kako dijete odrasta, takav način roditeljstva više nije dovoljan.
Roditelj mora procijeniti kada treba intervenirati, a kada dopustiti djetetu da samostalno riješi problem, pogriješi i suoči se s posljedicama vlastitih odluka.
Prihvatiti mogućnost da će dijete pogriješiti jedan je od najtežih dijelova roditeljstva. Većina roditelja prirodno želi spriječiti razočaranja, neuspjehe i bolna iskustva, osobito kada unaprijed prepoznaje posljedice određenih odluka. Ipak, potpuno uklanjanje svih prepreka iz djetetova života može dugoročno otežati razvoj samostalnosti, odgovornosti i otpornosti. Mlada osoba mora postupno naučiti da odluke imaju posljedice, da se problemi ne mogu uvijek izbjeći i da pogreška ne znači kraj svijeta, nego može postati prilika za učenje i sazrijevanje.
U takvim situacijama roditeljska se uloga postupno mijenja. Umjesto da odmah ponudi gotovo rješenje, roditelj može pomoći djetetu da razumije što se dogodilo, razmisli o mogućim posljedicama i pronađe način na koji će pokušati ispraviti pogrešku. Takav pristup zahtijeva mnogo strpljenja jer roditelj ponekad mora promatrati dijete kako donosi odluku s kojom se ne slaže, suočava se s razočaranjem ili pokušava riješiti problem koji bi odrasla osoba možda mogla riješiti mnogo brže. Međutim, upravo kroz takva iskustva djeca postupno razvijaju sposobnost samostalnog razmišljanja i preuzimanja odgovornosti.
Dodatnu poteškoću predstavlja činjenica da se iza ponašanja adolescenata često kriju osjećaji koje oni sami još ne znaju prepoznati ili izraziti. Razdražljivost, povlačenje, burne reakcije ili odbijanje razgovora odraslima mogu djelovati kao nezainteresiranost, nepristojnost ili namjerno izazivanje sukoba. Ipak, mladi se u tom razdoblju suočavaju s velikim brojem promjena. Njihovo tijelo se mijenja, odnosi s prijateljima postaju složeniji, školska očekivanja rastu, a istodobno počinju intenzivnije razmišljati o vlastitom izgledu, sposobnostima, pripadnosti, identitetu i budućnosti.
Zbog nedostatka životnog iskustva adolescentima je ponekad teško sagledati probleme iz šire perspektive. Situacija koju odrasla osoba smatra prolaznom za mladu osobu može predstavljati ozbiljnu emocionalnu krizu. Sukob s prijateljem, osjećaj neprihvaćenosti, loša ocjena ili nezadovoljstvo vlastitim izgledom mogu snažno utjecati na raspoloženje i samopouzdanje. Roditelji zato trebaju biti oprezni kada procjenjuju važnost problema o kojima im djeca govore. Umanjivanje njihovih osjećaja može dovesti do toga da se mladi postupno prestanu povjeravati odraslima i počnu vjerovati da ih u obitelji nitko ne razumije.
Pokazati razumijevanje pritom ne znači opravdavati svako ponašanje ili odustati od postavljanja granica. Roditelj može jasno pokazati da određeni postupak nije prihvatljiv, a istodobno pokušati razumjeti osjećaje i okolnosti koje su do njega dovele. Upravo je sposobnost odvajanja emocija od ponašanja važna za očuvanje kvalitetnog odnosa. Dijete treba znati da može biti ljuto, tužno, razočarano ili zbunjeno, ali istodobno mora učiti da osjećaji ne opravdavaju vrijeđanje, nasilje ili potpuno ignoriranje dogovorenih pravila.
Ni roditelji tijekom tog razdoblja neće uvijek reagirati smireno i promišljeno. Svakodnevni stres, poslovne obveze, financijske brige i umor mogu utjecati na način na koji komuniciraju s djecom. Ponekad će reagirati prestrogo, donijeti odluku u ljutnji ili tek nakon sukoba shvatiti da nisu dovoljno slušali ono što im je dijete pokušavalo reći. Takve situacije same po sebi ne moraju trajno narušiti odnos. Mnogo je važnije što će se dogoditi nakon sukoba i postoji li spremnost da se razgovor nastavi kada se emocije smire.
Roditelj koji može priznati da je pogriješio, ispričati se zbog neprimjerene reakcije i pokušati ponovno razgovarati s djetetom ne gubi autoritet. Naprotiv, vlastitim primjerom pokazuje što znači preuzeti odgovornost za svoje postupke. Djeca tako uče da pogreške nisu rezervirane samo za mlade, da ni odrasli nisu nepogrešivi i da se narušeni odnosi mogu popravljati razgovorom, poštovanjem i spremnošću na promjenu.
U konačnici, odrastanje djeteta nije jednostavan proces postupnog udaljavanja od roditelja, nego promjena načina na koji se gradi i održava međusobna bliskost. Dijete koje je nekada trebalo odraslu osobu da ga vodi kroz gotovo svaki dio svakodnevice s vremenom postaje mlada osoba kojoj su potrebni veća sloboda, povjerenje i mogućnost samostalnog odlučivanja. Roditelj pritom ne prestaje biti važan, ali njegova se prisutnost sve manje temelji na neposrednoj kontroli, a sve više na dostupnosti, stabilnosti i osjećaju sigurnosti koji pruža djetetu.
Upravo zato godine provedene u višim razredima osnovne škole mogu biti među najzahtjevnijim razdobljima roditeljstva. Roditelji se moraju prilagoditi činjenici da više ne mogu znati sve što se događa u životu njihova djeteta niti mogu riješiti svaki problem s kojim se ono susretne. Istodobno trebaju ostati dovoljno bliski da dijete zna kako im se može obratiti kada mu je potrebna pomoć, savjet ili jednostavno osoba koja će ga saslušati.
Najvažniji zadatak roditelja u tom razdoblju zato možda nije pronaći način da spriječe svaki sukob, pogrešku ili razočaranje. Mnogo je važnije izgraditi odnos u kojem će dijete, unatoč nesuglasicama i povremenom udaljavanju, znati da roditeljski dom ostaje mjesto sigurnosti i prihvaćanja. Ako roditelji uspiju sačuvati otvorenu komunikaciju, postaviti razumne granice i postupno prihvatiti djetetovu potrebu za samostalnošću, izazovno razdoblje adolescencije može postati važna faza u izgradnji zrelijeg i dugotrajnijeg odnosa.
Takav odnos ne nastaje preko noći i ne može se izgraditi bez nesporazuma, sukoba i pogrešaka s obje strane. Razvija se tijekom godina, kroz svakodnevne razgovore, zajedničko rješavanje problema i spremnost roditelja da se mijenjaju zajedno s djetetom. Upravo u tome možda leži najveći izazov roditeljstva: prihvatiti da odrastanjem djeteta ne završava potreba za roditeljskom blizinom, nego se mijenja način na koji se ona pruža. Dijete više ne treba roditelja koji će upravljati njegovim životom, ali i dalje treba osobu koja će biti prisutna, pouzdana i spremna ostati uz njega dok postupno uči upravljati vlastitim životom.