Uobičajena je predrasuda da su jedinci razmaženi i nespremni za suradnju s drugima, pa prema tome i neprilagođeni. Takvom su stavu prilično pridonijeli stavovi njemačkog liječnika psihologa i psihoanalitičara Alfreda Adlera koji je početkom 20. stoljeća smatrao da ljude u razvoju osobnosti određuje red kojim su rođeni, a prema jedincima je bio posebno grub i tvrdio da oni imaju teškoća sa samostalnim obavljanjem bilo kojeg zadatka, pa prije ili poslije u životu postanu beskorisni. 

Takav fatalistički stav zanemaruje da svako dijete ima svoju osobnost, bez obzira na to ima li braće i sestara ili odrasta samo uz roditelje te da toj njegovoj osobnosti treba prilagoditi odgoj.  Sociologinja i psihologinja Susan Newman proučavala je više desetljeća obitelji s jednim djetetom i zaključila da je riječ o svojevrsnom fenomenu našeg doba jer čak 25 posto obitelji u razvijenom svijetu svjesno odluči da neće imati više djece. 

Tijekom istraživanja primijetila je da se razvio svojevrsni „rat brojem djece“ među roditeljima i da često oni s više djece svojim pitanjima o tome zašto nemaju još djece gotovo sustavno nameću krivnju roditeljima koji su odlučili stati na jednom. Dodatnu krivnju nameće sumnja da će jedinac odrasti u usamljeno biće koje se neće imati na koga osloniti. Newman je proučila istraživanja pojave „izmišljenog prijatelja“ i nijedno takvo istraživanje nije pokazalo da su jedinci u tome brojniji, dapače, djeca iz brojnih obitelji mogu se osjećati usamljeno u mnoštvu i još se, osim toga, bojati ostati i živjeti sami jer nisu navikla na to.  

Razmaženost se najčešće spominje uz jedince, ali Newman je, ističe, ne bi ograničila na njih nego na roditeljski stil općenito. Više pozornosti koju jedinci dobivaju od roditelja može im samo pomoći da steknu bolje obrazovanje i da bolje izgrade samopouzdanje, a razmaženost se jednako javlja i u obiteljima s više djece zbog nemogućnosti da roditelji postave jasnije odgojne granice i češće kažu ne. 

Jednako nisu utemeljene ni tvrdnje o asocijalnosti, jer je jedno istraživanje provedeno u Kini, zemlji s najviše jedinaca, pokazalo da imaju jednako prijatelja kao i oni iz obitelji s više djece. Uz usmjeravanje djece na to da se igraju s drugima i pravodobnim uključivanjem u vrtić taj će argument nestati. Pala je i tvrdnja o tome da jedinci  vole šefovati, jer se pokazalo da jednaku potrebu za time imaju oni iz obitelji s mnogo djece, jer se cijeli život moraju nadglasavati i boriti za sebe. Zbog svega toga, Newman zaključuje da se djeca jedinci ne razlikuju u ponašanju od svojih vršnjaka te da sve ovisi o odgoju roditelja.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!