Prilično uvrnuta obiteljska slika večeras doma: žena i djeca sjede na sofi i ganutim (netko bi možda rekao i sažalnim) pogledom promatraju mene, njihova supruga i oca u najboljim (o)srednjim godinama, kako ponosno paradiram u raznoraznoj opremi koju sam zadužio od hvale vrijednih sponzora.

Podsjetilo me to na ona vremena kada su mi djeca bila dovoljno mala da se iskreno razvesele svakom poklonu (danas više ne mogu ili ne znaju sakriti razočaranje kada dobiveni darak ne ispuni njihova očekivanja). Samo sam dijete ovaj puta bio ja.

Ne mogu si pomoći. Jednostavno nema tih novaca koje ne bih mogao potrošiti na opremu. Budući da je zadnjih godina recesijska situacija takva da novaca za eventualnu opremu uglavnom nema, možete zamisliti sreću i veselje kada sam počeo preuzimati stvari pripremljene za moj vrlo skorašnji odlazak na putopisnu misiju?

Baš kao malo dijete i ja sam se, eto, iskreno veselio svojim „poklonima“. I to nerazumno jednako, bez obzira na objektivnu vrijednost predmeta. To što su naočale znatno jeftinije od (predivnog) bicikla ili što se cijena kacige ne može uspoređivati s moćnim kajakom nije utjecalo na moju sreću. O penjačkoj opremi da ne govorim. Veselje bez kraja i konca.

I kao što se dijete ne može strpiti i mora se početi igrati s dobivenom igračkom prije nego li do kraja pojede božićnu puricu ili se barem pristojno zahvali darežljivoj baki ili kumu, tako sada ni ja ne mogu dočekati da konačno krenem i isprobam sve „igračke“ koje sam dobio.

Više i kredibilnije o njima ću pisati čim malo splasne ova privremena zaslijepljenost i neuračunljivost. Bit će dosta vremena u sljedeća dva mjeseca da svu opremu isprobam i proživim te podijelim to iskustvo sa svim „gear freak“ kolegama.

Više čitajte na www.welcome.hr