'Mislim da sam možda upoznao svoju buduću suprugu', rekao sam ocu telefonom, 'ali ima nekoliko problema.'
Da budem precizan: dotičnu sam ženu upoznao na jednotjednom putovanju Europom, živjela je u Španjolskoj, bili smo samo na nekoliko spojeva i nismo razgovarali ni riječ istim jezikom. Svom zabavljenom ocu sam rekao da ona očito 'nema pojma da se planiram oženiti s njom.'
POGLEDAJTE VIDEO: Ljubav bez granica
Ali imao sam 24 godine i bio zaljubljen, i ništa me od toga nije spriječilo da krenem u donkihotovsku romantičnu avanturu. Nakon godinu dana isprekidanu dvama frustrirajuće kratkim posjetima, napustio sam posao u New Yorku i preselilo se u Barcelonu s planom da naučim jezik i molitvom da me, kad me bude stvarno mogla razumjeti, možda zauvijek zavoli, piše Jan Buchczik u svojoj tjednoj kolumni za The Atlantic u kojoj promišlja o ljubavi i drugim životnim pitanjima.
Zaljubljivanje je uzbudljivo, ali nije trajna sreća
Bilo je olujno zaljubiti se - na trenutke euforično, ali ujedno i rizično, ispunjeno i emocionalno iscrpljujuće. Veza na daljinu prije nego što sam se preselio u Španjolsku bile su ispunjene mučnim telefonskim pozivima, nerazumljivim porukama i stalnim nesporazumima. Sigurno mi nije trebao društveni znanstvenik s doktoratom - budući ja - da mi predstavi znanstvene dokaze da puno nesreće može kumovati u ranim fazama romantične strasti.
Na primjer, da su mi pokazali dokaze da 'sudbinska vjerovanja' o srodnim dušama ili ljubavi mogu predvidjeti niske razine praštanje u kombinaciji s tjeskobom vezanosti, rekao bih: 'Pa, da.'
Zaljubljivanje može biti uzbudljivo, ali nije tajna sreće same po sebi. Mogli biste točnije reći da je zaljubljivanje početni trošak sreće - uzbudljiva, ali stresna faza koju moramo pretrpjeti da bismo došli do odnosa koji nas zapravo ispunjavaju.
Strastvena ljubav - razdoblje zaljubljivanja - često nam otme mozak na način koji može izazvati ushićenje ili dubinu očaja. Oduševljavajuće, da, ali teško se može smatrati uzrokom zadovoljstva; češće se kroz povijest povezivalo s negativnim, autodestruktivnim ponašanjem.
Pa ipak, znanstveno se pokazalo da je romantična ljubav jedan od najboljih prediktora sreće. Harvardska studija razvoja odraslih procijenila je vezu između navika ljudi i njihove naknadne dobrobiti od kasnih 1930-ih. Mnogi obrasci koje je otkrila studija važni su, ali ne iznenađuju: najsretniji, najzdraviji ljudi u starosti nisu pušili (ili prestali rano u životu), vježbali, pili umjereno ili nikako i ostali mentalno aktivni, među ostalim.
Tajna sreće je održavanje ljubavi na životu
Ali ove navike blijede u usporedbi s jednom velikom: Najvažniji prediktori sreće u kasnom životu su stabilne veze - i, posebno, dugo romantično partnerstvo. Najzdraviji sudionici u dobi od 80 godina najčešće su bili najzadovoljniji u svojim vezama s 50 godina.
Drugim riječima, tajna sreće nije zaljubljivanje; to je održavanje ljubavi na životu. To ne znači samo zakonsko držanje zajedno: Istraživanja pokazuju da brak čini samo 2 posto subjektivne dobrobiti kasnije u životu. Važna stvar za dobrobit je zadovoljstvo u vezi, a to ovisi o onome što psiholozi nazivaju "ljubavlju prema supružnicima" - ljubav koja se manje temelji na strastvenim padovima, a više na stabilnoj naklonosti, međusobnom razumijevanju i predanosti.
Mogli biste pomisliti da 'supružnička ljubav' zvuči pomalo, pa razočaravajuće. Sigurno sam to osjetio prvi put kad sam čuo taj izraz. Nisam se preselio u Barcelonu poput viteza koji je pogriješio u potrazi za ljubavlju. Ali da završim priču: Rekla je da - zapravo, sí - i u sretnom smo braku već 30 godina. Naša se komunikacija poboljšala - šaljemo si poruke najmanje 20 puta dnevno - i ispostavlja se da nije samo da se volimo, već se dosita jedno drugom i sviđamo. Jednom i zauvijek moja romantična ljubav, ujedno mi je i najbolja prijateljica.
Prijateljstvo iznad svega
Ukorijenjenost u prijateljstvu razlog je zbog kojega supružnička ljubav stvara istinsku sreću. Strastvena ljubav, koja se oslanja na privlačnost, obično ne traje dalje od novine toga što smo u vezi. Partnerska ljubav oslanja se na međusobno poznavanje, sviđanje i prijateljstvo. Kao što jedan istraživač otvoreno sažima dokaze u studiji za Journal of Happiness Studies, 'Blagodati od dobrobiti od braka mnogo su veće za one koji svog supružnika također smatraju svojim najboljim prijateljem.'
Najbolji prijatelji izvlače najbolje jedni iz drugog; nježno se zafrkavaju; zabavljaju se zajedno, podržavaju se. Kao jedan povijesni primjer navest ću predsjednika Calvina Coolidgea (predsjednik SAD-a od 1923. do 1929.) i njegovu suprugu Grace koji su imali takvo prijateljstvo. Prema jednoj priči kad su predsjednik i prva dama obilazili farmu peradi, gospođa Coolidge primijetila je farmeru - dovoljno glasno da je predsjednik mogao čuti - da je nevjerojatno da je samo jedan pijetao oplodio mnoštvo jajašaca. Farmer joj je rekao da pijetlovi rade svoj posao svaki dan iznova.
'Možda biste to mogli ponoviti gospodinu Coolidgeu', rekla mu je sa smiješkom. Predsjednik je, primijetivši rečeno, upitao je li pijetao svaki put 'servisirao' istu kokoš. Ne, rekao mu je farmer, za svakog pijetla bilo je mnogo kokoši. 'Možda biste to mogli ukazati gospođi Coolidge', nasmijao se predsjednik.
Romantična je ljubav najsretnija kad je monogamna
Promiskuitetne kokoši na stranu, čini se da ljubav romantične ljubavi ljude čini najsretnijima kad je monogamna. Kažem ovo kao društveni znanstvenik, a ne kao moralist: 2004. godine, istraživanje na 16.000 odraslih Amerikanaca pokazalo je da za muškarce i žene podjednako 'izračunava se da broj seksualnih partnera koji maksimiziraju sreću u prethodnoj godini iznosi 1'.
Duboko prijateljstvo iz zajedničke ljubavi, međutim, ne bi trebalo biti isključivo. Godine 2007. istraživači sa Sveučilišta Michigan otkrili su da vjenčani ljudi u dobi od 22 do 79 godina koji su rekli da imaju najmanje dva bliska prijatelja - što znači barem jednog osim supružnika - imaju višu razinu životnog zadovoljstva i samopoštovanja te nižu razinu depresije nego supružnici koji izvan braka nisu imali bliske prijatelje. Drugim riječima, dugoročna ljubav u pratnji mogla bi biti potrebna, ali nije dovoljna za sreću.
Neće vas iznenaditi da, iako volim čitati Shakespearea, Pabla Nerudu i Elizabeth Barrett Browning o strastvenoj ljubavi, moju španjolsku romansu najbolje izražava Miguel de Cervantes. U Don Quijoteu, Cervantes daje junaku ovu pjesmu o svojoj voljenoj Dulcineji:
Ništa joj slika ne može narušiti; Ona je jedna supstanca s mojom dušom.
Ovo savršeno prenosi intenzitet strastvene ljubavi. Ali što se tiče sreće, važno je poslušati nepoetičnog Friedricha Nietzschea, koji je napisao: 'Nije odsutnost ljubavi već odsutnost prijateljstva ono što brakove čini nesretnima.' Istina, Nietzsche se nikada nije ženio, a navodno ga je ista žena tri puta odbila u prosidbi. (Čini se da nihilizam nije veliki afrodizijak.) Ipak je u pravu.
Svi podaci i studije po strani, najbolji dokaz o sreći i ljubavi je moj vlastiti život. Tri desetljeća i još malo više nakon nevjerojatne romanse, moja Dulcinea prati me kroz dobra i loša vremena. Dijelimo svoje radosti i drhtimo zajedno u strahu - strahujući da bi, na primjer, neko od naše troje odrasle djece moglo učiniti nešto smiješno, poput bijega u Europu progoneći strastvenu ljubav. Nadamo se da ćemo uživati u još puno desetljeća zajedničkog ljubavi i prijateljstva. A onda će njezino, molim se, lice biti posljednje koje vidim dok udišem posljednji dah - njezina slika jedne duše s mojom dušom.