- 'Moja mama ima rak, točka’ priča je koju sam napisala za portal Nismo same, a koja je nastala iz razdoblja koje je mene jako oblikovalo u životu.
POGLEDAJTE VIDEO: Mama Ljijana i kći Marijana
Ta točka svojevrsni je kraj, otpuštanje emocija koje su se u meni kao djetetu nakupljale i početak moje misije u kojoj želim ljudima prenijeti svoje iskustvo te im pomoći da borbu s bolestima ne prožive ovako kako sam ja to proživjela, da u toj i svim životnim borbama pripaze na sebe - govori Marijana pa nastavlja:
Priča ispred točke počinje 1998. godine. Imala sam rupu na srcu koja mi se nije zatvorila i morala sam je operirati. Na sreću, nisu mi rezali prsni koš nego su mi napravili kateterizaciju srca, uvukli su mi cjevčicu kroz preponu do srca i izvršili zahvat. U to vrijeme mami je potvrđena dijagnoza raka dojke, tako da smo obje, u isto vrijeme operirane, prisjeća se.
Odrastanje preko noći...
- U bolnici sam bila svega tri, četiri dana. No ti dani su mi bili dugi, bila sam sama. Tata je uz posao i obveze kod kuće, budući da se bavio i poljoprivredom, trčao prvo k mami pa onda navečer k meni. I u bolnici i po povratku kući, mislila sam da će mi mama umrijeti. Tada smo živjeli na selu, svašta se pričalo - da će mama umrijeti, tata naći drugu ženu. Čak su žene palile svijeću i organizirale mise zadušnice za moju mamu koju sam ja gledala kako se pati, povraća, gubi kosu. Kao djetetu u tinejdžerskim godinama meni je to sve bio strašno. Zamolila sam mamu da ju nikad ne vidim ćelavu. Međutim, jednom sam je slučajno vidjela i to mi je bio šok. To me pokosilo - govori u dahu i dodaje da je, tvrdoglava kakva jest te osoba koja najmanje pazi na sebe, mami rekla da će ona preuzeti kućanstvo na sebe da joj olakša da ozdravi.
Obitelj je skupila snage, a najveća podrška bio je tata Zlatko. Držao je obitelj na okupu. Mama je prošla šest ciklusa agresivnih kemoterapija i 32 zračenja. A Marijana je za to vrijeme kuhala, spremala po kući, išla s mamom na zračenja kada tata nije mogao. .
Novi pogled na život
- Suprug je imao neizmjernu ulogu u mom ozdravljenju. Nikad u životu nisam bila optimist, a on, ali i bolest s kojom sam se suočila s 43 godine, naučili su me da na život gledam s vedrije strane. Upravo zbog njegove podrške, nisam razmišljala o smrti. Smrt nije bila opcija. Ponajviše jer sam imala djecu i njega za koje moram živjeti. Zlatko mi nije bio samo tehnička podrška u smislu da me vozio i odvozio s terapija. Tu su one male stvari koje život čine velikim. Nakon svake terapije donosio mi je omiljenu čokoladicu, koja mi je davala snage da izdržim - otvorila nam je dušu inače vrlo tiha Ljiljana. Nakon nekih godinu i pol od dijagnoze vratila se na posao.
- Shvatila sam da propadam. Da kod kuće razmišljam samo o bolesti. U dogovoru s liječnicom shvatila sam da je za mene najbolje da se vratim na posao - govori Ljiljana.
Nakon niza terapija, pet godina nakon dijagnoze, bolest je bila iza nje. Ozdravila je. Rak se više nikada nije vratio. Ubrzo je uslijedio novi šok. Svi strahovi koje je Marijana kao dijete proživjela ostavili su traga i odrazili se na njezino zdravlje.
- Nakon što se oporavila, mama je pala i slomila nogu. I tu je opet krenula briga oko nje. Odlasci na terapije, u toplice. Ja sam bila pred kraj srednje škole. Tada su mi se po prvi puta javili jaki bolovi u želucu. I počela sam jako mršaviti. Tata me odveo doktoru i s obzirom na moju kilažu, rekli su da imam poremećaj u prehrani. No, znajući da sam uredno jela, tata nije prihvaćao tu dijagnozu. Liječnici su mu sugerirali da možda imam bulimiju i da on i mama ne znaju da svaki obrok povratim. Tata je odlučio potražiti drugo mišljenje. U lutanjima od doktora do doktora, na pregledu gastroskopije utvrđeno je da imam dva čira na želucu. Dobila sam terapiju i jedno mi je vrijeme bilo lakše. No i dalje sam mršavila, nisam mogla jesti, izgubila sam menstruaciju i opet završila u bolnici - prisjeća se.
Sa 20 godina primljena je u bolnicu. Stala je na vagu. Imala je 27,8 kilograma
- U bolnici sam provela 22 dana. Tamo su mi napravili potpunu obradu, gastroskopiju, kolonoskopiju i utvrdili atipičnu Chronovu bolest. Sastao se liječnički konzilij jer sam morala primati korikosteroide, a bila sam slaba. Čula sam doktora koji je tati rekao da sam na granici života i smrti, ali bliže smrti i tada sam sakupila snagu i odlučila da ću ozdraviti. Lijekovce sam pila godinu i pol. Zubi su mi počeli pucati pa sam i zube morala spašavati. Počela sam se oporavljati, a tada smo odlučili i posegnuti za alternativom. Čula sam za časnu sestru u Posušju. Mogu reći da mi je njezina terapija pomogla da očvrsnem - kaže dodajući da se u nekoliko godina polako oporavljala i 2009. došla na 53 kilograma.
Nastavila je živjeti. Osjećala se dobro, mislila je da je na vrhuncu svijeta. Ponovno je upisala fakultet, jer prvi nije završila zbog bolesti. No nakon nekog vremena opet je počela mršavjeti. Pojavile su joj se neke fleke na tijelu. U bolnici su utvrdili da je stradala štitnjača. Hormoni štitnjače su bili jako loši, gubila je kosu, nokti su solabili. stalno bila umorna, izgubila je desetak kila. Odmah je dobila terapiju koju je pila sedam godina. 2018. skinuta je s terpaije.
Stiže nova 'packa'
- No u ovo doba prošle godine počela sam osjećati jak umor, ponovno počinjem mršaviti... Opet završavam u bolnici gdje su utvrdili da je riječ o inzulinskoj rezistenciji te o šećernoj bolesti - govori.
Glukometar joj je dva sata nakon obroka pokazivao 15. Morala je promijeniti prehranu, dobila je sve upute o dijabetičkoj prehrani te terapiju. No terapija joj je teško padala. Imala je česte stolice i opet je počela gubiti na kilaži. Nakon tri mjeseca, na novoj kontroli obavljene su joj sve pretrage i razina glukoze je bila uredna. Odlučeno je da ne treba piti terapiju. Ponovno se kontrolirala tri mjeseca kasnije. Svi su nalazi bili uredni. Od krvne slike, razine šećera, pa i hormoni štitnjače.
- Tako da mogu reći da sam od 26. svibnja zdrava i da je iza mene 20 godina borbe i života po bolnicama te pet dijagnoza - kaže samouvjereno dodajući da su joj roditelji bili velika podrška.
- Oni su bili tandem, bili su uz mene i omogućili mi da ozdravim i da se školujem, da se izgradim i da nakon svega mogu normalno živjeti. Dok sam bila u bolnici za vrijeme Chronove bolesti, u 22 dana tata mi je 44 puta došao u posjetu. I izgubio je 10 kila. I kroz maminu i kroz moje bolesti tata je sve prolazio stoički. On je bio stup obitelji. Uvijek je govorio da dok ima 10 zdravih prstiju da njegovoj obitelji ništa neće faliti. Svašta je prošao. Sestru Kristinu je dok je imala tri godine, doslovnu mrtvu na rukama nosio je u bolnicu. Bila je u dubokoj šećernoj komi. Rekli su mu da ne koristi lift nego da trči na treći kat bolnice. Kad je došao doma, uzeo je jastuk, razderao ga i isplakao dušu. A onda rekao: Ok, to je iza nas, neću posustati’.
Drugačiji, život nakon točke, za Marijanu počinje s pisanjem priče za portal Nismo same. Iza toga dolazi nova era u kojoj je njezina misija pomaganje ljudima svjedočeći svoje iskustvo. Priča 'Moja mama ima rak, točka' uvrštena je i u knjigu Nismo same, u kojoj su objavljene ispovijesti žena oboljelih od raka koja je objavljena prošle godine.To je bila njezina točka otpuštanja emocija koje smatra temeljem bolesti.
Treba govoriti, treba otpuštati emocije
- Mislim da se o borbi s bolestima mora govoriti i pisati i iz perspektive obitelji. Jer životne poteškoće prolazimo svi zajedno. Svojom pričom želim pomoći svakom djetetu koje možda upravo sada prolazi kroz isto razdoblje koje sam ja proživljavala kao dijete - kaže i dodaje da ako njezino svjedočenje pomogne ijednoj obitelji da je ona ispunila svoj cilj. A ta je priča, smatra, pomogla i njezinoj majci, da nakon godina i godina, otpusti emocije. Da otpusti i ona neke svoje strahove.
- Nikada nisam pomišljala na mogućnost smrti, imala sam djecu za koju trebam živjeti i smrt nije bila opcija - kaže Ljiljana koja se, iako je cijelo vrijeme imala podršku obitelji, s bolešću nosila u tišini. Izgubila je, kaže, emocije, ništa ju nije moglo poljujati u naumu da ozdravi. No, te su emocije, nakon Marijanine priče za portal Nismo same, ipak isplivale. Tek je tada shvatila kroz koliko je breme nosila cijela obitelj. Čitajući je, isplakala je dušu.
A kako sada, lavice mama i kći, gledaju na svoje životne borbe?
- Blisko sam se suočila sa smrću, no ta mi je bolest dala snagu da se kasnije u životu lakše nosim sa svim izazovima koje je život stavio pred mene i da, iako sam sklona gledati na sve crno, ipak pronađem izlaz - kaže Ljiljana i ponavlja da ju je povratak na posao izvukao. Umjesto da je sjedila doma i pričala o raku, vratila se na posao jer je taj osjećaj korisnosti dao snagu. Radila je puni radni vijek i sada već godinu dana uživa u mirovini.
A što kaže Marijana, i to Marijana iz perspektive djeteta koje je uz svoje, proživljavalo i strahove od mogućeg gubitka majke? A što kaže Marijana koja iza sebe ima pet ozbiljnih dijagnoza?
- Nakon svega, ako bih mogla sada govoriti iz perspektive djeteta koje je i samo bilo bolesno dok mu se mama borila s rakom, sama sebi bih rekla bolje nisam znala. Ali danas znam kako bih i zato bih voljela da neko dijete čuje moju priču i krene drugim putem. Da ne potiskuje strahove, nego da potraži pomoć psihologa, da razgovara s maminim liječnikom koji će mu objasniti što sve njegovu mamu čeka, jer znajući sve što znam danas, ja bih to svakako učinila. Najvažnije je djeci reći istinu, razgovarati s njima i ne uljepšavati mi ništa. Važno je pomoći mu da ne potiskuje emocije, jer one su temelj bolesti. A kao netko tko iza sebe ima pet dijagnoza, poručila bih ljudima da ne zanemare sebe. Da rade na sebi, pronađu motiv za izlječenje - govori.
Ako si na dnu, možeš samo gore!
- Nekome tko se upravo sada možda nosi s nekom teškom dijagnozom rekla bih ono u što sama vjerujem. Budući da sam ja imala dijagnoze koje su imale dobrih izgleda za ozdravljenje onda tu vrijedi ona moja - 'Ako se da pokrpati, dobro je'. Uvijek treba tražiti rješenja da se pokrpa. Uz napredak medicine, sada je stopa preživljavanja od mnogih bolesti iznimno dobra. Treba slušati doktore, ja sam vjerovala u svoje doktore. Ono što mi kao pacijenti trebamo tražiti je uzrok i trebamo se pitati zašto je došlo do bolesti. Gdje sam krivo reagirala? Zašto sam krivo reagirala. Pa čak i oprostiti sebi neke stvari. U oprostu je ključ. Mi smo jako strogi prema sebi. Neke si stvari moramo oprostiti, a ne se samokažnjavati. Treba si oprostiti i krenuti dalje jer misli imaju jako velik utjecaj na naš život pa i na zdravlje - kaže te nastavlja:
- Dugo ostati zarobljen u lošim mislima stvarno može biti pogubno. Mene je život kažnjavao. Davao mi je po prstima. Dao mi je priliku da shvatim šta radim sama sebi. S maminom bolešću počela sam potiskivati emocije i kasnije sam to primjenjivala kroz život - ignorirala stres na faksu, na poslu, probleme u ljubavi stavljala po strani. Ignorirala sam i neke loše ljude, jer uvijek sam bila sklona opraštati drugima, a najmanje sebi. Neke ljude nisam puštala iz života, a trebala sam. Uvijek sam davala drugu šansu. Sada te životne packe povezujem kao posljedice nekih bolesti. No toga je sada sve manje i manje, shvatila sam da ako sama sebe ne cijenim, neće me nitko cijeniti. Spoznala sam da moram raditi na sebi, graditi se, više si ugađati. Jer sve će proći. Sve u životu prođe. Snagu sam pronalazila u meditaciji, šetnjama, čitajući... Citat iz knjige 'Dvanaesti anđeo' koji mi je u najtežim trenucima odzvanjao u glavi te postao moj svojevrsni moto kaže: "Ako si na dnu, možeš samo gore" - kaže dodajući da se često znala pitati 'Zašto baš ja?'
- Na kraju sam shvatila da mi nitko ništa ne servira nego da sama sebi serviram svojim mislima. Naučila sam da je svaka dijagnoza prognoza s kojom se možemo ili ne moramo složiti. Ja se sa svojima nisam složila - kaže Marijana za kraj.