To je to što me zanima!

Milan Bešlić o Vučićevićevoj knjizi 'Izabranih pjesama'

Patnja koju je proživio na Sv. Grguru? Takvu je patnju, bolnu činjenicu teško zaboraviti. Nosio ju je, međutim, samozatajno i hrabro, nikad je ne naglašavajući, a opet, istinu nije ni prešućivao, rekao je Bešlić
Vidi originalni članak

U Metkoviću, zatim i u Splitu, predstavljena je knjiga “Izabranih pjesama” Stojana Vučićevića, široj javnosti nedovoljno poznatog književnika krša, Neretve i mora, kako ga kritičari nazivaju. Rođen 1941. u Turkovićima, istočnohercegovačkom selu u Popovu polju, Vučićević se školovao u Metkoviću, no kao maturant je zbog jasno izraženog domoljublja i njegova javnog svjedočenja, bez suđenja, poslan u logor za političke zatvorenike na otočiću Sv. Grgur. Tih godinu i pol dana, koliko je proveo u kazni zbog “verbalnog delikta”, trajno ga je životno i literarno obilježilo, donijevši mu patnju kao konstantno nadahnuće. Vučićevićev se život ugasio rano, u 49. godini, 22. rujna 1989. godine. Ogranak Matice Hrvatske u Metkoviću je povodom 30. godišnjice pjesnikove smrti izdao njegove “Izabrane pjesme”, koje je priredio poznati hrvatski likovni i književni kritičar i esejist Milan Bešlić. Vučićević, napominje Bešlić u razgovoru za naš tjednik povodom izlaska knjige, hrvatsku samostalnost nije doživio, ali njegova djela, i duh, svakako jesu. 

Točno je 30 godina od smrti Stojana Vučićevića, autora zbirki pjesama ‘Greben’, ‘Siga’, ‘Čavli’, ‘Šibanica’ i ‘Pomrčina’, ali i knjige putopisa ‘Podmornica’. Pjesnik je zavičajnih motiva - od rodne Hercegovine, preko Metkovića i Zadra u kojima se školovao, do Pariza i Zagreba, u kojima je živio. Priznat je bio već nakon prve zbirke ‘Greben’ iz 1965. godine, njegova su djela svrstana u antologiju hrvatske književnosti, no čini se da se o Vučićeviću danas ipak (pre)malo zna, je li to tako?

Razlog tome je činjenica da je hrvatska kultura - kultura brzog zaborava. Ne prestaje se reciklirati kanonske vrijednosti, što jest dobro - jer one određuju osvješćivanje narodne pripadnosti književnim vrijednostima. S druge pak strane se nekanonske pisce ili kanonizirane vrijednosti, a to je i Vučićević - kontinuirano antologijski vrednovan, pa i posthumno - ne obnavljaju u izdanjima, osim prigodno. Tako se čini da je za njih interes manji, ali nije. On je možda manje popularan, no interes za njegove vrijednosti je trajan. Vučićević je u akademskoj zajednici itekako nazočan, i za njegovom lirikom postoji trajan i dubok interes jer je pjesnik trajne vrijednosti. Druga je činjenica popularizira li se ta vrijednost. Nažalost, ne. Vučićević je nezaobilazna vrijednost u svakom pregledu hrvatskog pjesništva, i u svim temama u kojima se izražavao - zavičajno-prostornim, metafizičkim, transcendentalnim...

Kako je nastala ova zbirka pjesama i jeste li poznavali Stojana Vučićevića?

‘Izabrane pjesme’ sam radio na poziv ogranka Matice hrvatske u Metkoviću - gdje je nedavno, u prepunoj dvorani, održana i prva promocija knjige - odnosno na poziv Ratka Krstičevića i Božidara Lovrića, izdavača. Time se htjelo obilježiti 30 godina od Vučićevićeve smrti. Kako su sabrane pjesme također, znatno ranije, sredinom 90-ih, tiskane također u Metkoviću, a priredio ih je Dubravko Horvatić, one su bile moje polazište. I sam je autor, po vlastitom izboru, objavio izabrane pjesme u zbirci ‘Semafor’, no ja sam poštovao činjenicu da su sabrane pjesme Dubravka Horvatića referentni izvor, prihvaćen u teoriji kao takav. Zato sam posegnuo za tim izvorom. Osobno sam, jesam, imao čast poznavati Stojana Vučićevića, još dok je radio u redakciji kulture Televizije Zagreb, a ja tamo počeo honorarno surađivati. Znali smo puno razgovarati, bio mi je naklonjen. Imao je čvrsta i postojana stajališta - intelektualna, estetska i politička, pa je i to bila naša poveznica. Knjigu su, u estetskom smislu riječi, funkcionalno vrlo lijepo oblikovali grafička urednica Sanja Bachrach- Krištofić, a Vučićevićev je portret iz knjige naslikao pak Vatroslav Kuliš. Bojom pokazuje rukopis ovoga velikog hrvatskog poetista, ali i samu vitalnost, životnost Stojanova pjesništva. Kako je u Metkoviću pokrenuta i inicijativa da Vučićević dobije svoju ulicu, trg ili ‘skale’, i mi smo je promocijom knjige poduprli.

Pjesnik je krša, Neretve i mora, za kojima je, živeći u Zagrebu, gdje je radio u redakciji kulture Televizije Zagreb, trajno patio. Njegovi učestali motivi zavičaja, pišete u predgovoru ‘Izabranim pjesmama’, isto su što i otkrivanje tajanstvenih predjela u pjesnikovu vlastitom biću?

Specifična obilježja mediteranskog krajolika uz ušće i dolinu Neretve, mediteransko ozračje tipičnosti koje taj krajolik u sebi sadrži, utjecala su na Vučićevićev doživljaj tog prostora, koji je emocionalan, a onda i osvješćivan pisanjem koje svjedoči o vlastitom postojanju u tom prostoru. Time se potvrđuje ispovijedan lirski diskurs, svjedočki, autentično svjedočanstvo koje postavlja čovjeka u tom prostoru. Lirski subjekt, Vučićević, memorira i u ispovjednom tonu ostavlja jasne otiske svoga bića u stihovima koji se iščitavaju po svojoj estetskoj književnoj vrijednosti. Takvi tragovi postojanja u njegovoj lirici pokazuju u kojoj je mjeri autohton i autentičan lirik, prepoznat od svojih prvih pjesama, koje su antologizirane.

Vučićevićeva je lirska supstanca, napominjete, satkana od četiri osnovna elementa - zemlje i zraka, vatre i vode, zavičaja?

Da, sveobuhvatnost njegova svijeta duboko je doživljena kroz podjele na ta četiri elementa. Zavičajni se prostor prepoznaje kao zemlja, vatra kao mediteransko sunce i sam život, Neretva i more kao voda, a produhovljenost prostora kao nevidljiva zračna komponenta. Šibanica, brdo pored Metkovića, u njegovim je pjesmama simbol rasta i visine. U svim je kulturama brdo metafora okomice koja priziva onostrano, nebesko. Na brdu se ukazuje bog, na visinama se grade sakralni objekti, to je simbol stamenosti, postojanosti i neprolaznosti ljudskoga bića, ljudske biti. Šibanica je ljudska snaga, vječnost kojoj nema kraja. Ona je i zaštita, metafora zida koji čuva život Vučićevićeva zavičaja, nosi mir i sigurnost.

Pjesmu ‘Neretva’ Vučićević je posvetio majci? Uglazbljena je i vrlo popularna.

Jest, uglazbio ju je još 2002. godine Metkovac Darko Matičević i od tada se udomaćila ne samo u Metkoviću, nego na cijelom hrvatskom jugu, ali i u drugim dijelovima Lijepe Naše. Vučićevićev lirski subjekt je govor puka, on je glas naroda s aspekta slobodarskog poimanja u neslobodnom kontekstu, u kojem se formirao kao mladi pjesnik i intelektualac. Jasno izražavajući duboku potrebu slobodarskoga i slobodnoga pisanja na hrvatskom jeziku, izlazeći sa svojim uvjerenjima u javni prostor, platio je cijenu robijanjem na Sv. Grguru. I Ante Stamać je, između ostalih, imao takvu sudbinu, kao i brojni drugi hrvatski intelektualci, mnogi jedva punoljetni. Skupo su platili osvješćivanje svojega jezika.

Patnja koju je proživio na Sv. Grguru pratila ga je cijeli život, ali mu je bila i inspiracijom? ‘Bivam manji što me manje boli’, kaže u pjesmi ‘Podne’.

Takvu je patnju, bolnu činjenicu teško zaboraviti. Nosio ju je, međutim, samozatajno i hrabro, nikad je ne naglašavajući, a opet, istinu nije ni prešućivao. Doživotno je bio opredjeljenja hrvatskog intelektualca i pjesnika.

 Vučićevićeve pjesme nastale na Sv. Grguru vrlo su ‘zrele’, kao da ih nije pisao 19-godišnjak? Je li se njegov izričaj, i kako, mijenjao kroz vrijeme?

Energija pisanja je ista, a energija njegova teksta stalno buja. Kasnije mu metafora postaje koncentriranija, manje je deskriptivna, ali je činjenica da je kroz svoje stvaralačko vrijeme Vučićević, od prvih svojih pjesama, s energijom teksta na visokoj razini, odmah prepoznat. To se najbolje vidi u činjenici da ga je s prvom zbirkom pjesama ‘Greben’ iz 1965. godine Vlatko Pavletić već šest godina kasnije, 1971., stavio u antologiju hrvatske književnosti. Vučićevićeva se vrijednost iščitava iz zbirke u zbirku. Njegova je tema - zavičajni prostor - velika i neiscrpna, i od prvih je mladalačkih impresija stalno nosi sa sobom. Ne blijedi, štoviše, s godinama se izoštrava. Njegov se zavičajni prostor - od Hercegovine i Metkovića - s godinama širi na prostor cijele Hrvatske, ne mijenjajući mjesto svojega izrastanja. Stojan je pjesnik krajolika, što su apostrofirali i drugi kritičari. Interes za njega je i posthumno rastao, čemu svjedoče zbornici na temu njegove lirike. Vučićevićeva se prvotna visoko postavljena pozicija antologijske vrijednosti kroz vrijeme, u drugim antologijama u Hrvatskoj i BiH, samo potvrđivala, sve do Stamaćeve antologije iz 2007., primjerice.

Splitsku ste promociju knjige održali vani, na Prilazu komunističkih žrtava, zašto?

Promocija je održana na mjestu koje je, koliko je meni poznato, jedino javno obilježeno mjesto komunističkih zločina u Hrvatskoj. Kako je i Vučićević komunistička žrtva i kako ga je komunistički sustav nepravomoćno, bez suda zapravo, zatvorio na otočić Sv. Grgura u blizini Golog otoka, ovaj je pjesnik ujedno simbol hrvatskog intelektualca toga vremena. Na Sv. Grguru je robijao i Stamać, mnogi mladi intelektualci, samo na pravdi božjoj. Promociju smo na tom mjestu u Splitu održali kako bismo odali počast samom pjesniku, ali i svima drugima koji su, nedužni, stradali od komunističke vlasti. Splitski je Prilaz komunističkih žrtava jedino mjesto poštovanja i trajnog sjećanja na nepravedno osuđene ljude koji su robijali u logorima Golog otoka i Sv. Grgura. Nismo time htjeli ništa drugo nego podsjetiti na tu činjenicu. Express: Je li Vučićević i kasnije, za rada na Televiziji Zagreb, ali i kao urednik nekoliko književnih listova i revija, bio politički proganjan? Proganjan ne, ali svakako obilježen.

Zbog prerane smrti 1989. godine nije dočekao hrvatsku samostalnost?

On nije, ali jesu njegova supruga Nada, njihovo dvoje djece Maroje i Rujana te, svakako, njegovo djelo. U oslobođenom hrvatskom prostoru njegova je lirika prihvaćena. Ono što u svojem tijelu autor nije doživio, doživio je njegov duh. Vučićevićeva je zadnja objavljena pjesma upravo ‘Umrijeti u Hrvatskoj’.

POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM:

Vaš internet preglednik ne podržava HTML5 video

Idi na 24sata

Komentari 1

  • škver 03.03.2020.

    Da je održana di drugo ,bio bi poslušao.

Komentiraj...
Vidi sve komentare