I dok se rasprava o njihovoj sigurnosti uglavnom vrtjela oko rizika od raka ili utjecaja na tjelesnu težinu, najnovija znanstvena istraživanja otvaraju potpuno novo, i za mnoge zabrinjavajuće, poglavlje: mogu li učinci sladila prijeći na sljedeće generacije?
POGLEDAJ VIDEO: Hit u Zagrebu: 'Ovdje jedite bez brige i mršavite. Sva jela radimo na 5 grama masnoće'
Genotoksičnost: Pitanje oštećenja DNK
Regulatorne agencije poput Europske agencije za sigurnost hrane većinu odobrenih sladila smatraju sigurnima, tvrdeći da nisu genotoksična, odnosno da ne oštećuju ljudski DNK. Međutim, novije studije dovode te pretpostavke u pitanje. Posebnu pozornost privuklo je istraživanje tima sa Sveučilišta North Carolina State, objavljeno u časopisu Journal of Toxicology and Environmental Health, koje se fokusiralo na sukralozu, jedno od najpopularnijih sladila.
Znanstvenici su otkrili da se u tijelu stvara kemikalija sukraloza-6-acetat, koja nastaje kao nusprodukt metabolizma sukraloze, ali je prisutna i kao nečistoća u komercijalnim proizvodima. Laboratorijski testovi na ljudskim krvnim stanicama pokazali su da je ova tvar "genotoksična" i "klastogena", što znači da izravno uzrokuje lomove u lancima DNK. Osim toga, utvrđeno je da oštećuje i crijevnu stijenku, što može dovesti do sindroma "propusnih crijeva". Autori studije upozoravaju da bi količina sukraloze-6-acetata u samo jednom dnevnom piću zaslađenom sukralozom mogla premašiti prag toksikološke zabrinutosti za genotoksične tvari.
Epigenetske promjene: Prijenos osobina bez mutacije gena
Osim izravnog oštećenja DNK, sve se više istražuje i epigenetski utjecaj sladila. Epigenetika proučava promjene u aktivnosti gena koje nisu uzrokovane promjenama u samom genetskom kodu. Te promjene mogu biti potaknute vanjskim faktorima, poput prehrane, a ono što ih čini posebno važnima jest mogućnost da se prenesu na potomstvo.
Istraživački tim predvođen Pradeepom Bhideom sa Sveučilišta Florida State proveo je niz studija na miševima koje su dale zapanjujuće rezultate. U jednom su istraživanju mužjacima miševa davali aspartam u dozama koje odgovaraju konzumaciji dva do četiri dijetalna pića dnevno za ljude. Miševi su razvili izraženo anksiozno ponašanje. No, pravi šok uslijedio je kad se pokazalo da se ta anksioznost, zajedno s promjenama u ekspresiji gena u amigdali, dijelu mozga zaduženom za emocije, prenijela na njihove potomke sve do druge generacije.
Utjecaj na pamćenje i učenje
Isti tim znanstvenika u kasnijoj je studiji otkrio da aspartam uzrokuje i značajne deficite u učenju i pamćenju kod miševa. Životinje su imale problema s prostornom radnom memorijom, teže su se snalazile u labirintima i pamtile nove putanje. Baš kao i anksioznost, i ovi kognitivni nedostaci naslijeđeni su kod njihovih potomaka.
Kako se navodi, ovo ukazuje da učinci aspartama mogu biti daleko rašireniji nego što se ranije mislilo, pogađajući različite moždane funkcije. Važno je naglasiti da su se te promjene prenosile epigenetskim putem, preko spermija očeva, bez ikakvih promjena u samoj DNK. Slične studije pokazuju da i druga sladila mogu imati transgeneracijski učinak. Primjerice, istraživanja na miševima pokazala su da acesulfam-kalij (Ace-K) mijenja crijevni mikrobiom kod očeva, a te se promjene prenose na potomstvo, povećavajući kod njih rizik od pretilosti. Druge studije, koje su ispitivale sukralozu i steviju, također su na miševima pokazale prijenos negativnih učinaka na metabolizam na sljedeće generacije.
Što to znači za ljude?
Iako su rezultati ovih studija zabrinjavajući, ključno je zadržati oprez. Sva spomenuta istraživanja provedena su na životinjama, a njihovi se rezultati ne mogu automatski primijeniti na ljude. Kako ističu neki stručnjaci, 'vi niste miš'. Ljudski metabolizam je kompleksniji, a utjecaj pojedinih tvari može se znatno razlikovati.
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) nedavno je preporučila da se umjetna sladila ne koriste za dugoročnu kontrolu tjelesne težine, no ta se preporuka temelji na nedostatku dokaza o njihovoj dugoročnoj učinkovitosti, a ne na transgeneracijskim rizicima. Cilj novih istraživanja nije stvoriti paniku, već naglasiti potrebu za daljnjim proučavanjem dugoročnih bioloških učinaka ovih sveprisutnih aditiva. Do tada, umjerenost u konzumaciji ostaje razuman pristup.