To je to što me zanima!

Moja afrička avantura: Tamo imaju malo, a sretniji su od nas

Istranka Kristina Folo (28) sto dana je pomagala najsiromašnijima u tanzanijskim sirotištima, a oduševila ju je jednostavnost ljudi, njihova zahvalnost i spor ritam
Vidi originalni članak

Volontiranje u Africi korak je na koji se odlučuje sve više osoba iz Hrvatske. Neke vodi želja da pomognu drugima, druge pak težnja za stjecanjem novog iskustva. Kristinu Folo (28), mladu Istranku, vodila je želja da uloži vrijeme u stjecanje novih vještina i stvaranje divna osjećaja zadovoljstva i ispunjenja. Vjerojatno bi televizijska kamera bolje zabilježila snagu emocija i gotovo dječji entuzijazam uz koji ta djevojka govori o svom tromjesečnom volonterskom iskustvu. 

- Ići u Afriku i živjeti tamo barem neko vrijeme bila mi je želja još od malih nogu. Tada sam gledala dokumentarce i filmove o tamošnjim ljudima, fascinantnoj prirodi, običajima, životinjama, bolesti i siromaštvu - kaže. U Tanzaniju je krenula sama, preko jedne studentske međunarodne organizacije. 

- Prvih mjesec dana živjela sam u Dar es Salaamu, najvećem gradu Tanzanije, s ostalim volonterima iz cijelog svijeta. Provodili smo edukacije o HIV-u i aidsu po sirotištima i školama diljem Dar es Salaama. Uobičajenog dana baš i nije bilo, svaki je dan bio drukčiji. Da će biti tako, shvatila sam kad sam prvi put pitala kad ujutro ustajemo i krećemo u sirotišta, a oni su me blijedo pogledali i nasmijali se. Za njih mi, bijelci, sve gledamo kroz taj sat i planove. Prvih me je dana to izluđivalo jer sam naučena, kao i svi mi ovdje, na neki red, a tamo je sve bilo suprotno. Nakon dva dana spremila sam ručni sat jer sam vidjela da se tamo nitko ne uzrujava i ne brine zbog vremena. Sljedeća dva mjeseca provela sam na jugu Tanzanije, u gradu Songeu, gdje je i sirotište Sv. Ante. Tamo smo imali dnevni plan rada. Buđenje u pet ujutro, spremanje djece za školu i vrtić. Svakodnevno smo održavali neke kreativne radionice s njima, zatim je slijedila večera, druženje uz mnogo smijeha i pretežno uz svijeće jer bi često nestajalo struje - govori Kristina. Iznenadilo ju je koliko su djeca samostalna od malih nogu. Već s četiri godine sami peru odjeću, pomažu u kućanskim poslovima, rade u polju. 

- I uvijek ti se vesele kad te vide, pjevaju, plešu i stalno se smiju. Iznenadilo ju je što mnogi, unatoč siromaštvu, imaju mobitele i Facebook, Coca-Cole ima i u najzabačenijim selima, a na jednog liječnika dolazi 30.000 pacijenata. Mnogo žena umire pri porodu jer ne stignu na vrijeme do bolnice zbog velike udaljenosti sela od grada ili zbog loših cesta. A velik je problem i loše školstvo- govori mlada Istranka - jer se plaća, pa si ga većina ne može priuštiti. Na klimu se priviknula čak i brže nego na hranu, a bila je oduševljena izborom raznih vrsta tropskog voća i punoćom okusa. Zatekao ju je međutim životni ritam koji je jako spor. 

- Sve je kod njih dolje ‘pole pole’ - polako - ispričala nam je. Ondje je upoznala ljude iz svih dijelova svijeta i stekla nova iskustva:

- Ono što je najvažnije, upoznala sam još više sebe. Popela sam se na najviši vrh Afrike - na Kilimandžaro. Spavala sam pod zvijezdama dok su mi pored ležaja šetale zebre. Često se šalje drukčija slika o Africi i drago mi je da sam se osobno uvjerila u pravu. Često Afrikance prikazujemo kao necivilizirane ljude. Kad kažem ‘mi’, mislim na sve one koji dolaze tamo volontirati, raditi, ulagati, želimo ih naučiti našem načinu života, rada, razmišljanja, a više sam se puta pitala zašto, kad su sretniji nego mi, imaju drugi sustav vrijednosti, zahvalni su na malim stvarima i žive jednostavnije - rekla je na kraju Kristina i dodala kako bi voljela ponovo posjetiti djecu u sirotištu. Iako je daleko, uvijek ih kaže, nosi u srcu. Zanimljivo je to, kaže, Kristina, što kulturni šok nije doživjela u Africi nego pri povratku kući u Hrvatsku.

- Bilo je opet vode, i to tople i čiste vode, nije je trebalo prokuhavati, bilo je struje svaki dan, nije bilo više komaraca, bilo je svega i, unatoč tome, previše neraspoloženih lica oko mene. U životu se, kaže, vodi riječima škotskog pisca Roberta Louisa Stevensona: “Uspio je čovjek koji je dobro živio, često se smijao i mnogo volio, koji je postigao poštovanje pametnog čovjeka i ljubav djece... koji je svijet ostavio boljim nego što ga je našao... koji je u drugom tražio najbolje što je imao.” 

SuperMilu potražite u srijedu, 24. travnja besplatno ekskluzivno uz 24sata. Požurite jer količine su ograničene.

Idi na 24sata

Komentari 24

  • ilijas 12.05.2013.

    Bio sam u Africi vise puta,oko 4 godine ukupno,isto tako u J Americi i u nekim drugim Azjskim zemljama,pa mogu reci da i nije bas tako.Zasto onda svi ti crnci,azijati i drugi arapi bjeze kod nas u evropu,kanadu,australiju itd i ne zele da se vrate tamo???

  • zof 03.05.2013.

    "Jer nije sretan k'o puno ima, sretan je onaj tko malo treba, ne da se sreća zlatom kupiti, sva blaga svijeta ništa ne vrijede, jadan je onaj kog' vrag zavede, pa cijeli život samo dukate na hrpu sprema, đaba mu svega, kad u duši mira nema." Prekrasna pjesma: Andrija Čordaš. Izvode: Najbolji Hrvatski Tamburaši

  • Titan_1 01.05.2013.

    Normalno tko je od bijelaca vidio da su sretni nikada i da posjeduju cijeli svijet ne bi im bilo dovoljno kao i njihovim precima koji su u samo par stoljeća istrijebili na desetka životinja uzimajući na madagaskaru i mauricijusu i zadnje jaje iz gnijezda koje su snjele te ptice šljam i niš koristi od naroda među kojima su prednjačili Španjolci Francuzi i Englezi ovim ljudima je dosta za osnovne životne potrebe i oni sretni a ovima da se trbuh vuče do zemlje još bi trpali u njega ali nadam se da će jednog dana krvavo to sve platiti ipak mislim da ima netko u svemiru tko to sve registrira.

Komentiraj...
Vidi sve komentare