Gubitak ne znači kraj, nego kraj određenog načina razmišljanja, zapisao je u romanu “Klinasto pismo”. Bila bi to zgodna doskočica da ju je izvalio netko na kakvom salonskom prenemaganju. Ali kad to napiše perzijsko-nizozemski pisac u egzilu, čovjek koji se s pozicija lijeve ilegalne opozicije borio prvo protiv brutalnog režima šaha Reze Pahlavija, a potom i protiv još brutalnije Homeinijeve teokracije, da bi s izbijanjem iračko-iranskog rata morao bježati u Nizozemsku, u tom slučaju u tu je rečenicu sabijena sva politička drama Irana u drugoj polovici 20. stoljeća. Roman “Klinasto pismo” Kader Abdolah složio je kao dijelom fikcijsku, dijelom autobiografsku obiteljsku priču o odnosu sina i gluhonijemog oca. Abdolahov otac, inače unuk Qa’ema Maqama Farahanija, utemeljitelja iranske moderne književnosti, doista je bio gluhonijem. Isto kao što je u romanu gluhonijem Aga-Akbar, otac Ismaila. I Ismail je u romanu, isto kao i Abdolah u stvarnosti, morao pješice bježati od Homeinijeva režima preko planina na sjeveru Irana kako bi se domogao Turske, a odatle Europe dvije godine poslije. Ali u romanu je riječ o obitelji koja živi u planinama, dok je Abdolah odrastao u gradu Araku na zapadu zemlje. U romanu Ismailov otac zbog objektivnih okolnosti nije mogao naučiti čitati ni pisati, pa je igrom slučaja razvio vlastiti način zapisivanja svojih bilježaka, misli, klinastim pismom koje je sam smislio i koje nitko nije mogao razumjeti.

Klinasto pismo u romanu se ne pojavljuje bez veze, nego je riječ o posljedici toga što pećina još više u planini iznad sela u sebi na zidu krije zapis posljednjeg perzijskog cara, star 3000 godina. Tek u Nizozemskoj, puno godina poslije, Ismail dobiva očev rukopis i pokušava ga dešifrirati. Abdolah je roman napisao izmjenjujući slike i opise tako očito jednog Iranca s opisima nekog Europljanina. I napisao je to tako da čitatelja zalijepi za naslon fotelje silom od barem 3G. Još čudesnije je to što je takvo djelo toliko blisko stvarnom Abdolahovu životu. Kader Abdolah je zapravo pseudonim sastavljen od imena njegovih ubijenih drugova. Iz Irana je pobjegao 1985., Nizozemske se domogao tek 1988. i našao se u užasnoj situaciji za pisca. Morao je učiti nizozemski kako bi mogao pisati. Sredinom 90- ih je pričao da je od muke sanjao zmije, ali je uspio. Njegov roman “Kuća imama” 2007. proglašen je drugim najboljim romanom na nizozemskom jeziku svih vremena. Iako uvjereni ljevičar, ateist, u Nizozemskoj je preveo Kur’an, ali ga obrađujući ne kao svetu knjigu, nego kao fikciju, zbog čega se ozbiljno poigrao sa životom. Motiv mu je bio, kako je isticao, to da Zapadu približi ljepote te knjige, a običnim muslimanima, pak, da omogući da tu knjigu napokon razumiju dok je čitaju.