Čuti kako si je netko oduzeo život prirodno potrese svakoga, ali kakav je osjećaj kada to učini vaš najbolji prijatelj, i to netom nakon što ste s njime razgovarali? To je svakako događaj koji ostavlja trajni ožiljak na duši. Danielle Campoamor iskusila je tu tragediju na vlastitoj koži te odlučila progovoriti za Huffington Post. 

Čuvši što je učinio moj najbolji prijatelj, obuzeo me strašan osjećaj krivnje, prije svega iz razloga što me zvao večer prije, htio je da se vidimo. Nisam mu mogla posvetiti svoje vrijeme jer sam bila s društvom na proslavi. Dogovorili smo se naći idućeg dana i razgovarati. Bio je to posljednji put da sam ga čula. 

Iako se tješim kako nisam mogla znati što je posrijedi i kako nisam imala utjecaj na njegovu odluku, ipak ne prođe dan da ne pomislim kako sam mogla drugačije postupiti - napustiti društvo te večeri i vidjeti se s njime. Neopisiv osjećaj krivnje koči svaku aktivnost, uvlači se u svaku sferu života bespovratno. 

Kada netko počini samoubojstvo, čuješ oko sebe riječi poput "kukavica" i "slabić" i predrasude da je pokojni sebičan jer je to učinio. U njegovu slučaju znala sam kako to nije istina - jer sam ga poznavala. Nitko drugi nije znao koliko se on osjećao izgubljeno i bespomoćno. Bio je usamljen. 

Kada se nađete u mojoj situaciji, najradije biste vikali na ljude koji tako govore i branili čovjeka koji se sam više ne može braniti. Ne možete dopustiti da se govori kako je bio sebičan i slab jer znate da to nije istina. Ipak, u dubini sam duše i sama bila svjesna te činjenice. 

Ono što si ne mogu oprostiti jest kako sam mogla biti toliko slijepa, kako nisam uvidjela do koje je faze došla njegova depresija, kako nisam osjetila da se bliži smrt... Jednostavno se nikad ne prestajete pitati.

Najbolnije je od svega što mi prijatelj neopisivo nedostaje. Vjerojatno bih isto osjećala i da je umro na bilo koji drugi način jer, naposljetku, gubitak je gubitak. 

Međutim, u slučaju samoubojstva bliske osobe osjećate se usamljeno i neshvaćeno - kao da ste jedini na svijetu koji nose tu bol. Ali niste. Svakoga dana si samo u Americi život oduzme u prosjeku sto ljudi.

U redu je govoriti o tomu, otvoriti dušu i podijeliti s drugima kako se osjećate zbog gubitka jer tužna je istina da u tomu niste sami.