Planinar koji je spašen nakon što se preko noći izgubio u američkom nacionalnom parku oživljen je unatoč tome što mu je srce prestalo kucati te nije radilo punih 45 minuta, prenosi BBC.
POGLEDAJTE VIDEO: Kako se izvodi oživljavanje
Michael Knapinski, star 45 godina, izgubio se u nacionalnom parku Mount Rainier u ekstremno hladnim uvjetima prošlog vikenda. Pronađen je i prebačen helikopterom u bolnicu u Seattlu u državi Washington. Kad je stigao u bolnicu, imao je puls, ali tada mu je srce stalo.
- Umro je dok je bio u hitnoj službi - rekla je dr. Jenelle Badulak za The Seattle Times.
Medicinski tim izvršio je postupak oživljavanja i priključio ga na aparat za izvantjelesnu membransku oksigenaciju (ECMO). To mu je pumpalo krv iz tijela u stroj koji je uklanjao ugljični dioksid, a zatim vraćalo u njega krv obogaćenu kisikom.
Nakon otprilike 45 minuta, srce mu je opet počelo kucati uz veliko iznenađenje liječnika - iako je to bio ishod kojem su se nadali.
Dva dana kasnije, probudio se.
- On je plakao, oko njega su plakali, i prilično sam sigurna da sam i ja malo plakala - rekla je sestra iz traumatološkog odjela, Whitney Holen.
'Bilo je zaista jako posebno vidjeti nekoga na kome smo toliko naporno radili od početka do kraja da bi se onda probudio tako dramatično i impresivno', dodao je liječnik iz tima koji je brinuo o njemu.
Gospodin Knapinski, koji se još oporavlja, rekao je da je počeo pješačiti nakon što je nadvladao ozbiljnu ovisnost o drogama.
- Nekad sam bio vrlo nezdrav, boležljiv čovjek. Sada se bavim planinarenjem i to mi je promijenilo način života - rekao je, dodajući da je medicinsko osoblje odbilo prihvatiti da je umro.
'Odradili su jedan vraški posao održavajući me na životu', dodao je.
Što se događa s tijelom na hladnoći?
Ekstremna hladnoća može ubiti, ali u određenim, rijetkim okolnostima može imati i zaštitni učinak na tijelo. Ako se srce predugo zaustavi na normalnoj tjelesnoj temperaturi, malo je nade u preživljavanje zbog oštećenja mozga.
Ali pri temperaturama smrzavanja, mozak i tijelo mogu biti zaštićeni hladnoćom jer zaustavlja njihovo propadanje. Bilo je i drugih primjera kako su odrasli i djeca preživjeli nakon dugotrajnog boravka na vrlo hladnim temperaturama.
Sličan, ako ne i još čudesniji slučaj je djevojke koja je satima bila smrznuta na minus 22 stupnja, no ipak je uspjela preživjeti. Sve čega se Jean Hilliard sjeća jest crnilo, usnivanje i onda buđenje. Sve ono radi čega je ona proglašena medicinskim čudom dogodilo se između, u periodu kojeg se ona ne sjeća.
Ona je, naime, bila potpuno zamrznuta šest sati na temperaturama ispod nule, no uspjela je to preživjeti. Dogodilo se to 1980. godine, kada je Jean imala 19 godina. Živjela je u malenom gradiću Lengby, u ruralnoj Minnesoti. U čitavom je mjestu bilo samo 87 stanovnika, a izvan grada bile su šume, jezera i farme. Lengby je doslovno usred ničega, a 20. prosinca Hilliard se vraćala kući nakon što je pao mrak, poslije druženja s prijateljima. Vani je bilo gotovo -22 Celzijusa.
Sa druženja se vozila očevim starim automobilom koji nije bio prilagođen za ledenu cestu i mećavu. Automobilom je odsklizala u jarak kraj ceste. Nije bila ozlijeđena, izašla je iz vozila i odlučila hodati do kuće prijatelja, Wallyja Nelsona, koja je bila udaljena samo 3.2 kilometra. No, put se činio nevjerojatno dugim, bez kraja. Očekivala je vidjeti kuću iza svakog brdašca kojeg bi prešla. Kada je napokon vidjela svjetla farme, sve se zacrnilo.
Otopili je i oživjeli
U zoru, oko sedam ujutro, Nelson se probudio u društvu žene koju je večer prije doveo kući. Onda je primijetio 'brdašce' na livadi ispred kuće, oko sedam metara od ulaza. To je bila Hilliard, u kaputu i vunenim rukavicama. Dobro su se poznavali jer je u to doba Hilliard hodala s njegovim najboljim prijateljem. Kolabirala je samo nekoliko koraka ispred vrata kuće prijatelja.
- Uhvatio sam je za kragnu i doslovno klizao po snijegu do terase. Bio sam uvjeren da je mrtva. Bila je tvrđa od najtvrđe daske, no nekoliko je mjehurića izašlo iz njezinog nosa - rekao je Nelson.
Bilo je jasno da nakon što je kolabirala, Jean Hilliard još je nekoliko metara plazila po snijegu prije no što se smrznula. Nelson i njegova ženska pratnja nisu zamrznuto tijelo uspjeli ubaciti u njegov kamionet, nego su morali uzeti njezin automobil. Deset su se minuta vozili do najbliže bolnice, gdje liječnici nisu bili optimistični oko oživljavanja Jean Hilliard.
Nade je bilo vrlo malo. Njezina je koža bila tako smrznuta da je nisu mogli probiti iglom, one su odmah pucale. Tjelesna se temperatura nije očitovala na termometru, tako je bila niska. Lice joj je bilo sivo, a oči nisu reagirale na svjetlost. Iako su je donekle već otpisali, liječnici su odlučili postepeno zagrijati njezino tijelo s jastučićima za zagrijavanje.
Temperatura, kada su je uspjeli registrirati, je bila 12 Celzijusa ispod normalnog. Nakon nekog su vremena uspjeli dobiti tanašni puls od 12 otkucaja u minuti (prosjek je između 60 i 100 u minuti). U tom su trenutku liječnici povjerovali kako bi se čak i moglo dogoditi da pacijentica preživi.
- Bio sam uvjeren da je mrtva, ali onda kao da smo čuli najtiši uzdah na svijetu. Shvatili smo da osoba još uvijek postoji ispod leda. No i do te najmanje reakcije je došlo tek dva ili tri sata nakon što se počela topiti. Do tada je bila hladna, i potpuno kruta, kao komad mesa iz dubokog smrzavanja - rekao je dežurni liječnik dr. George Sather.
Do podneva Hilliard se probudila sa grčevima, a uskoro je i koherentno pričala, zabrinuta što će otac reći o uništenom automobilu. Osjećala se, prisjeća se, posve normalno i nije još tada uspjela do kraja shvatiti kroz što joj je tijelo prošlo.
- Kao da sam samo zaspala i probudila se u bolnici. Nisam vidjela nikakvo svjetlo ili išta slično tome. Malo razočaravajuće, s obzirom da toliko ljudi o tome priča - rekla je. No svima ostalima njezin je oporavak, i uopće to da je živa, čisto čudo.