Svaki čovjek ima drugačija sjećanja na Božić. Neki pamte najbolje poklone, drugi najveću i najraskošniju jelku, a neki posebne trenutke i osjećaje. Ovdje je jedno sjećanje na dom pun ljubavi, kakav bi baš uvijek trebao biti, a posebno za blagdane.

Ovu priču napisala je Ayana Mathis, a prenio ju je redbookmag.com.

Skoro pa se niti ne sjećam mojih blagdana dok sam bila dijete, tek serije dojmova; mojeg imena na svjetlucavoj kapi Djeda Mraza; stajanja vani u mraku nakon božićne večere, smrznutih obraza i punog trbuha. Ne sjećam se dekoriranja drvca ili otvaranja darova, iako se to zasigurno događalo. Moja majka koja je uvijek dobivala vrlo malo toga, sigurno se pobrinula za te stvari. Moje Božiće potisnuli su mračni događaji. 

1982. godine, kada sam navršila devet godina, moja majka je institucionalizirana zbog duševnih bolesti - čula je glasove, nije željela izaći iz sobe. Te godine smo živjeli s bakom i djedom, a nedugo nakon što je puštena, moja majka je prestala uzimati lijekove. Njezino ponašanje ponovo se preokrenulo. Stigao je Božić. Svi smo bili bezvoljni. Uobičajeni odlazak u šoping centar ili po drvce nismo doživljavali ozbiljno.

Ali, moji baka i djed bili su predano religiozni. Na Badnjak smo palili svijeće našoj crkvi. Ne sjećam se vožnje tamo i nazad, niti Božića koji je uslijedio, ali u pamćenju mi je ostao dragocjen trenutak: Stojim sama ispred zajednice. Bijela svijeća gori u rukama jednog od sudionika i to je jedino svjetlo u crkvi. Svećenica klimne glavom prema meni i svira uvodne taktove "Tihe noći".

Koljena mi klecaju dok čekam početak svoje solo izvedbe. Prepravljena sam osjećajima, kao da sam usred nečeg uzvišenoga, nečega dobrog. Gledam moju majku te baku i djeda koji sjede na drvenoj klupi.

Moja majka nije im dozvolila da je dotaknu mjesecima, ali nekom milošću tu noć je sjedila tik do njih. Njezine oči su sjale, suze su joj bile na obrazima. Pjevam svojim glasićem. I u tom trenutku ja sam voljena, ja sam sigurna, mi smo obitelj kao i svaka druga, slavimo Božić najbolje što možemo.