Etiketiranje je ekstremni oblik razmišljanja “sve ili ništa”. Umjesto da čovjek pomisli “pogriješio sam”, on si “prilijepi” negativnu etiketu “ja sam gubitnik” ili “baš sam budala”. Etiketiranje je zaista nerazumno jer čovjek nije isto što i njegovi postupci. Etikete poput “budala” ili “gubitinik” beskorisne su i vode do ljutnje, tjeskobe i niskog samopoštovanja. Neki etiketiraju druge ljude. Kaže li sebi “on je baš gad”, čovjek se osjeća da je problem u nečijem karakteru, a ne u njegovu ponašanju. To stvara osjećaje neprijateljstva, onemogućuje popravljanje stvari i konstruktivan razgovor.

Ljudi mogu negativno interpretirati stvari čak i ako činjenice ne podržavaju taj zaključak. Primjerice, mogu “čitati misli” i prebrzo zaključiti da nekome nisu simpatični, a da ne provjere je li doista tako. Ili “predviđaju budućnost”. Negativnu, naravno. Npr., kažu si: “sigurno ću sve uprskati” ili “nikada neću to naučiti”.

Pretjerano uopćavanje može jedan negativni događaj, poput ljubavnog odbijanja ili nazadovanja u karijeri, pretvoriti u veliku stvar. Ako je razmišljanje o tom događaju popraćeno riječima “uvijek” ili ”nikad”, on nadrasta svoju važnost. No za malo toga vrijedi “uvijek” ili “nikad”.

Rečenice koje počinju s “trebao sam” posve su beskorisne jer prošlost nije moguće promijeniti. Takve rečenice neizbježno vode u osjećaj krivnje i frustracije. Ako su usmjerene protiv drugih (“on bi trebao biti uviđavniji”) stvaraju osjećaj ljutnje i frustracije. Mnogi ljudi pokušavaju se motivirati riječijma “moram” i “ne bih trebao”, no to ne djeluje jer samo stvara osjećaj buntovništva koji čovjeka nagoni da učini baš suprotno od onog što treba.
Ako ste uistinu nešto pogriješili, bolje je razmišljati: “Drugi put ću to učiniti drugačije”.