Problemi s autoritetom počinju već u vrtićkoj dobi, a ne riješe li se do adolescencije, mogu nas kasnije u životu dočekati i u odnosima s profesorima na fakultetu, nadređenima na poslu i slično. 

Nepoštovanje, vrijeđanje, odbijanje poslušnosti, provociranje i ignoriranje najčešća su dječja ponašanja na koja se žale odrasli. Tomislav Kuljiš iz Centra Prirodno roditeljstvo napominje kako je prvi autoritet preko kojeg dijete razvija odnos sa svim budućim autoritetima najčešće tata. 

- Da bi dijete bilo sposobno uvažavati autoritet bez straha, ključno je da u tom odnosu  osjeća njegovu prirodnu moć, da ima povjerenja, da osjeti da je prihvaćeno i da imaju osoban  odnos - pojašnjava Kuljiš.

Za razvoj takvog zdravog odnosa prema autoritetu, ističe, važna je faza “neću”, u kojoj dijete u dobi između dvije i četiri godine odbacuje sve što mu se nameće i buni se, kako bi na kraju došlo do onoga što samo hoće. 

- Kad dijete počne kontrirati, roditelj treba s njim pregovarati te mu pokazati da ga čuje i poštuje, čak i ako su mu ideje besmislene. To može biti natezanje, ali ga tjera da počne doživljavati i sive nijanse, a ne samo crno i bijelo. Tako se izgrađuje i osjećaj sebe i osobne moći jer je dobilo priznanje od autoriteta - kaže Kuljiš.

S druge strane, objašnjava, umjetna moć autoriteta dobiva se kroz nametanje volje, kažnjavanje i prijetnje, buđenje straha kod djeteta, emocionalne manipulacije... U takvom odnosu dijete zaključuje da ga autoritet ne voli i da će ga povrijediti pa se kao logična posljedica pojavljuje otpor ili uvažavanje iz straha. 

- Djeca koja nisu dobila dovoljno iskustva pregovaranja i slamana im je volja, postaju ljudi s problemom zauzimanja za sebe i strahom od autoriteta. ‘Dobro odgojena djeca’ koju je autoritet slomio, postaju poslušnici motivirani željom da budu uzorni. U školi nemaju problema, ali kad odrastu, često pucaju po šavovima - priča Kuljiš i dodaje kako su s druge strane jača djeca koja uslijed neadekvatnog odnosa s autoritetom postaju buntovnici bez razloga. 

- Poriv im je da preuzmu vlast, a čeznu da ih autoritet prizna i kaže da je OK biti svoj i jak - kaže Kuljiš. Imaju i probleme s učenjem jer osjećaju da je nametnuto. Ako i ne govore “neću”, sabotiraju - zaboravljaju, uvijek rade pogreške... I što je veći pritisak izvana, dijete se više opire.