“Postoji bolest koja ponekad napadne lisice. Zbog nje se promijene, počnu napadati strance. Rat je takva bolest kod ljudi.”
Ova knjiga nije novitet i vjerojatno, ne samo da ste čuli za nju, nego ste ju imali prilike i pročitati; nadam se da ste uhvatili tu priliku i zgrabili knjigu u svoje ruke. Ako niste i još uvijek se dvoumite, onda se barem nadam da ću vas svojom recenzijom uvjeriti da posegnete za njom i pružite joj priliku.
Znam da će knjiga biti nešto posebno ako me pridobije već na prvih nekoliko stranica – Pax me momentalno osvojio. Bila je to ljubav na prvo poglavlje. Hajde da vas malo uputim u radnju romana, može?
Spisateljica Sara Pennypacker napisala je izuzetno toplu i dirljivu priču koja govori o dubokoj povezanosti dvanaestogodišnjeg dječaka Petera i lisice Paxa koji su uhvaćeni u nemilosrdan vrtlog rata. Već na samom početku, osjetila sam kako mi se srce slama; radnja započinje činom prisilne izdaje. Na zapovijed oca, Peter odvozi svoju lisicu na veliku, rasprostranjenu livadu i napušta ju. Suznih očiju, promatra u retrovizoru kako Pax zbog daljine biva sve manji i manji… plakala sam skupa s Peterom. Prije nego otac pođe u rat, Petera ostavi kod djeda. Tijekom romana pratimo Petera i Paxa, kako se suprotstavljaju svim silama ne bi li ponovno pronašli jedno drugo. Dvije izgubljene duše, dok na tom putovanju pokušavaju pronaći jedno drugo, pronaći će sami sebe.
“I Pax se rodio s istim instinktom, no nepovjerenje brzo nestane ako se dobrota pruža neprestano i nemjerljivo, pogotovo bićima koja su nova na svijetu.”
Iako mi je ova knjiga slamala srce, neupitno me obogatila svojim snažnim poukama. Jednog dana kada ću imati svoju djecu, znam da će ovo biti knjiga koju ću im čitati, u želji da shvate barem dvije bitne stvari: vrijednost prijateljstva i besmislenost rata. Mislim da sam ovu priču primila k srcu jer znam kako je to imati ljubimca koji nije samo ljubimac, već i tvoj najbolji prijatelj, član obitelji… netko kome se ne trebaš objašnjavati, pred kime se ne trebaš pretvarati, a uvijek je tu uz tebe i pruža ti doista, bezuvjetnu ljubav. Tako da, početna scena i sama pomisao napuštanja nekoga koga toliko jako voliš, doista mi je slomila srce. I jesam, isplakala sam more suza – ali neka sam.
“Dječak je dugo gledao u oca, niz obraze mu se ponovno slijevala voda. A zatim je obrisao lice ovratnikom majice i krenuo. Posegnuo je u džep svojih hlača i izvadio starog plastičnog vojnika, lišćevu omiljenu igračku. Lisac se prene, spreman za poznatu igru. Njegov dječak bacit će igračku, a on će je pronaći – ta bi njegova vještina uvijek oduševila dječaka. Uhvatio bi igračku i čekao držeći je u ustima sve dok ga dječak ne bi pronašao i uzeo je kako bi je ponovno mogao baciti. Tako je i ovoga puta dječak podigao plastičnog vojnika i bacio ga daleko u šumu.”
Čitateljima je kroz roman prikazan razoran utjecaj rata na živote nedužnih osoba. Pennypacker vješto prikazuje i naglašava da ratom uvijek gubimo – obje strane. Knjiga nema puno nasilnih scena, ali ona koja je meni osobno ostala urezana u pamćenje je jelen koji bezbrižno šeće livadom, ali se njegov život u sekundi ugasi kada zgazi na minu – nisam se mogla udaljiti od osjećaja da je sve to tako pogrešno i da se ne bi trebalo događati. U glavi sam konstantno razmišljala o tome da mi ljudi može napraviti promjenu na bolje – imamo raspoložive resurse i mogućnosti, ali opet odabiremo one primitivne načine a čudimo se kako stvari ne idu na bolje.
“Nisam izabrao ništa od toga, ali nisam se niti borio protiv toga. Ne znam zašto se nisam borio.”
E sada dolazi do profesionalne deformacije – kao buduća psihologinja, volim pratiti razvoj likova; Sara Pennypacker nije razočarala – dapače, ostala sam ugodno iznenađena prikazom razvoja kako Petera, tako i Paxa.
Peter je na samom početku bio dječak čija je majka, davnih dana, poginula u prometnoj nesreći. Utapao se u strahu da će odrasti poput svojeg oca – pun bijesa, ljutnje. Od žrtve koja je prisiljena izdati svojeg prijatelja, postupno gledamo kako se pretvara u zrelu i odlučnu osobu koja preuzima odgovor za svoje pogreške i želi ih ispraviti, bez obzira koliku žrtvu morao podnijeti. Pax je lisica koja je odana svojem dječaku. Napušten i prestrašen nepokolebljivo pokušava pronaći put do svojeg prijatelja – ali na tom putu pronalazi i otkriva sebe. Uviđa svoju hrabrost, snagu i polako uči u društvenim navikama lisica ali i kako preživjeti. Nevjerojatna je njihova transformacija koja nikako nije umanjila njihovu odanost već samo prikazala zreo i zdrav odnos pun ljubavi – bezuvjetne ljubavi.
Ovaj roman će vas doista obogatiti, ako mu pružite priliku. Možda će u vama izazvati i nostalgiju za djetinjstvom – što je kod mene bio slučaj. Pomislila sam: da sam dijete, ovo je zasigurno knjiga koju bi mi moja baka čitala. I toliko živopisno sam se sjetila svih tih večeri kada bi mi prije spavanja čitala. Naglašava se bitnost samospoznaje, kao i to da činimo ono za što znamo da je ispravno. Mogla bih ovako do sutra, ali moram negdje stati.
“Najteže je shvatiti istinu o samome sebi. Ako ne želiš znati istinu, učinit ćeš sve što možeš da je izbjegneš.”
Želim vam ovu knjigu, onako od srca. Ali i paket maramica. Od mene imate najtopliju preporuku. Roman je publiciran od strane izdavačke kuće Lumen, a na ovako genijalnom prijevodu možemo zahvaliti Ines Čulo. Knjiga ima 272 stranice te ju krase i pokoje ilustracije. Također, 2021. godine dobili smo i nastavak ovog romana Pax: putovanje kući. Svakako uskoro donosim recenziju i te knjige. Taman vam ostavljam prostora i vremena da pročitate prvi dio! 🙂
Čitamo se uskoro!