e ovo je dobar članak, ono što je većina roditelja zaboravila, uključiti djecu u kućne poslove i zaduženje i čim ranije im dati prikladne obveze, tek kad ih obave kako treba smiju raditi svoje omiljene aktivnosti. odgovornosti koje tako uče i dosljednost roditelja su majka dobrog odgoja. nažalost, kad je jedna žena vidjela kako moj, tada 11 godišnji sin, kosi mali travnjak ispred kuće motornom kosilicom jednom na tjedan, zaključila je da mi "mučimo djecu", iako se malome ta obveza dopala i osjećao se važnim.

Moj klinac ima 4 godine i jako voli sa mnom ići u kupovinu, pomaže uzimati namirnice s polica, stavlja ih na blagajnu, važno daje nova ili karticu teti na blagajni),kad dođemo kući pomaže mi pospremiti namirnice.....u kuhinji ima svoju malu pregači i pomaže oko pripremanja obroka...istina još je mali pa to pomaganje izgleda tako da stoji na svojem stolčiću i drži me za ruku kad nešto gulim ili mješam, dodaje mi namirnice iz frižidera...ali on kaže..jel tako mama da će biti jelo ukusnije kad ti ja pomažem....na taj način je naučio jako puno o kuhanju iako ima samo 4 godine...poznaje jako puno namirnica, zna nabrojati i opisati postupak spremanja nekog jela...a uopće nije opasno jer on ustvari ništa ne radi ali se na kraju čini da je on jelo skuhao a ne ja ...on veseo ja sretna...ima čak i svoju "krpicu sa držankom"...tako on zove krpu za brisanje poda sa drškom koju smo mu morali kupiti i kad čistim kupaonu on obavezno sa njom briše pod...istina da to nije upola dobro obrisano kao bi trebalo, ali ga uvijek pohvalim i nagradim nekom sitnicom, a kad ne gleda obrišem pod do kraja, isto je s usisavanjem...eto ako takav ostane mislim da će mi jednog dana neka žena biti jako zahvalna jer će dobiti muža kojem kućanski poslovi nis u strani i koji ne dijeli poslove na muške i ženske...mislim da nisu bitne godine kada treba početi učiti djecu raditi takve stvari nego je bitno na koji način ih učimo, ako djeca sve to doživljavaju kao igru, a ne "ti to sad moraš" rado će pomagati....mi smo ti koji moramo biti pametni i usmjeriti ih i naravno ne od njih odmah očekivati savršenstvo u tome što rade...DJECA SU ZAKON!!!

Imam malca tri godine i pomalo mu dajemo neke zadatke. U nekima uživa (postavljanje stola,mijesiti tijesto,prati suđe) u drugima baš i ne (pospremanje sobe), ali polako se navikava na neke obveze. Sve je to za sada kroz igru, još je premalen, ali mislim da je to dobar put.Vrlo rijetko ga odbijemo,kad želi nešto pokušati (pomoći). Ja sam odrasla vrlo rano (sa 10 sam kuhala,pazila na brata,čistila) ,nisam od onih"pa što mi danas fali"..jer znam..moglo je to puno..puno drukčije.I bit će.