Stara priča o zavodljivim sirenama - čijem pjevu nitko ne može odoljeti - ispričana je u romanu Josipa Budiše u zanimljivom domaćem ključu. Neodoljiva morska nimfa u petoj po redu knjizi ovoga pisca srednje generacije (Budiša je rođen u selu Ceri, u Dalmatinskoj zagori 1952.) zove se Tanja, a ne Telksipia, Molpa ili Pizinoja, ali muškog protagonista priče uvlači u vrtlog svojih spletki jednako snažno i misteriozno kao i njezine antičke prethodnice.

Ljubavni triler, kao u nekom Chandlerovu noiru, započinje ofenzivom fatalne junakinje na zbunjena tradicionalnog muškarca: “Dogovorili smo se naći u pet, sjednem u auto nešto ranije s namjerom da usput svratim u neku od samoposluga i kupim joj bombonijeru. I dok sam čekao da mi je blagajnica umota, dođe mi poruka...

Tanja mi piše: Ponijela sam ključeve od jednog stana gdje možemo provesti večer sami. Ta mi poruka nije baš sjela, pogotovo što je od žene već ozbiljnih godina s kojom se prvi put u poslijepodnevne sate nasamo sastajem. Zatečen takvom porukom mislim se što joj odgovoriti. Najbolje ništa promislim...

Nastavim voziti do cvjećarnice, zaustavim se i kupim joj jednu ružu. I prije ulaska u auto opet mi poručuje: Jesi li primio poruku?”. Razvoj i kraj priče, dakako, nema smisla otkrivati.

Roman “6,9 po Richteru” Mladen Vuković prikazao je kao “novu uzbudljivu životnu priču, pitku storiju koja se čita naiskap, slasnu i strasnu ljubavnu priču jedne žene čiji usud tektonski trese, razdvaja i spaja njezine životne ljubavi i partnere”, dok je Ljiljana Skataretiko istakla kako je “radnja napeta, odvija se brzo, dok je temeljna poruka romana kako i s novcem i bez njega trebamo ostati ljudi”.