Gaće. Pa ja nisam kupio kupaće gaće!?, rekao sam naglas i lupio se po čelu dok smo brzinski ručali u dubrovačkom trgovačkom centru netom prije ukrcavanja na brod.
POGLEDAJTE VIDEO:
Tjedni i mjeseci bez spavanja, u jačem “speedu”, s bezbroj papirologije, kašnjenja i prvog projekta ovakve vrste svima nama, desetak ljudi koji su se pomučili da bi ga osovili na noge, najbolje se mogu opisati baš tom rečenicom. Kaos. Nasreću, u centru sam nabavio kupaće, iskrcali smo kombi i 20-ak kutija punih igračaka, knjiga i medalja smjestili u brod koji je iz Pirovca dovezao kapetan Lovre.
Bio je petak, dan prije prvog plivanja, između kopna i otoka Koločepa. Dionica duga oko 4500 metara, deseci novinara, udruga Mame Dubrovnika, koja je organizirala ispraćaj, stotinjak ljudi i 15 plivača, od 15-godišnjih mladića, preko triatlonaca, do vaterpolskih veterana, na čelu sa slavnim Mihom Boškovićem. Sve je krenulo nakon nekoliko intervjua i slikanja, zamolili smo publiku da nam odbrojava, Lovre je obavijestio Lučku kapetaniju i RokOtok je počeo...
Bilo je točno 8.50 sati, u subotu, 6. srpnja, more 25 stupnjeva, valovi 0 do 1, strah od morskih pasa prisutan, kao i veselje što se nešto događa, barem kod lokalaca, koji plivaju puno brže od mene. Naime, umjesto da jedem proteine, odmaram se i vježbam dvaput na dan, sve je bilo usmjereno na organizaciju i odrađivanje poslova, tako da sam dosta nepripremljen ušao u sve to. Pa nakon 1000 metara plivanja kažem svima da stanu da se malo prebrojimo, a u biti da dođem do zraka. Trojica šprintaju, dvojica otišla u smjeru Lokruma, nas 5-6 gledamo i ne vjerujemo. Nasreću, pratilo nas je puno brodova, kajaka i jet-skija, pa smo nastavili laganim tempom. Počeo sam se opuštati. Ono što sam zamislio prije četiri mjeseca dobilo je svoje konture zahvaljujući vrijednim ljudima, dragim prijateljima i poznanicima, poput Dite, Maje, Branke i Franice, koje su krenule organizirati dočeke.
Plivanje u otvorenome moru nije isto kao plivanje u bazenu. Svako malo moraš gledati okolo, tu su valovi, struje... O gutanju mora da i ne govorimo, vrlo je pitko ove godine! Svakih nekoliko stotina metara zastanemo i provjeravamo je li sve u redu, sve nas je malo strah crnila ispod nas i jako se veselimo kad ugledamo dno, a i Koločep je tu na nekoliko zaveslaja. S broda mi ekipa baca zastavu, penjem se na stijenu, zabijam je, prolama se pljesak plivača, grlimo se i plačem kao kišna godina. Ništa mi ne može vratiti mog sina, ali ideja da se družim s drugom djecom i roditeljima, pričam im o značenju ekologije, ljepotama Lijepe Naše, prednostima zdravog života i sporta, pa odemo tražiti skriveno blago – nekako me sve to vraća u život i daje mu kakav-takav smisao.
A upravo se to događa na plaži u Donjem Čelu, gdje me u moru čeka 30-ak klinaca, domaćih i članova ragbi kluba Invictus, koji slušaju, istražuju i dugo propitkuju. Ugostili su nas kraljevski, uživamo obilazeći otok i tonemo u san jer ujutro plivamo dalje. Drugi dan, nedjelja, lakši trening od 1000 m uz Ivana i Ivu, i prelazak s Koločepa na Lopud, vrijeme savršeno, upoznavanje mog vrata s dražesnom meduzom i druženje s 35 klinaca! Dijeljenje darova, slikanje i pozdravljanje kao da se znamo godinama. Slična priča treći dan i plivanje od 1600 m s Marinom i Ivanom do umirujućeg Šipana, gdje moram pozdraviti djevojčice Đivu i Emu, koje su mi uljepšale dan svojim pitanjima, a pao je i rekord s 38 djece! Da sam znao da ću morati potpisati toliko knjiga, naučio bih se urednije potpisivati.
Četvrti dan - prvo ozbiljno plivanje i problemi s ramenom, stara, nikad zaliječena ozljeda. Gotovo 9000 metara za manje od tri sata s čovjekom koji se pojavio niotkud, Ivanom iz Dubrovnika, vaterpolistom i spasiocem Crvenoga križa, bez kojeg bi sve bilo puno teže. Dopredsjednica udruge, doktorice i kapetan uz nas, hidracija svakih pola sata, legalne supstancije za energiju i sreća s valovima doveli su do toga da sad u miru NP-a Mljet s divnim domaćinima pišem ovo u zoru dok čekam da se klinci okupe i počnem s pričom kako trebamo voljeti jedni druge i planet na kojem smo se našli.
Četvrtak je dan za najveću rutu ove godine, 17 kilometara od Mljeta do Korčule. Tijelo kaže ne, mozak kaže ne, duša kaže: ‘Moraš zbog Roka, obećao si mu...’ Puno hvala svima koji su prepoznali ovaj projekt kao nešto dobro, hvala na donacijama, gostoprimstvu i što nas pratite i podržavate. Četiri otoka su za nama, ostalo ih je još 13 u prvoj od tri godine RokOtoka, u kojem je cilj plivanjem povezati njih 50. Plivajte s nama, volite planet i družite se sa svojom djecom. Život često nije fer i nikad ne možemo znati što nas čeka, pa ga ispunite sa što više lijepih trenutaka. Vole vas Rokotočani.
Riba će osvajati nove otoke sve do 30.7. Pratiti ga možete na: www.rokotok.hr
Osvojena je i Korčula! Dolazak pogledajte u videu: