Ukoliko u Azerbajdžan dolazite na više dana i želite zemlju pobliže upoznati morate se maknuti iz glavnog grada. Jedno od mjesta koje vam mi preporučamo je Xinaliq, definitivno must see mjesto.

Do Xinaliqa možete doći preko Qube, pa ajmo redom.

Na glavnoj autobusnoj stanici u Bakuu (International Bus Terminal) pronađete bus za Qubu (vozi svakih 30 min, a kreće kad se u potpunosti napuni), cijena 4AZN, vožnja traje dva sata.

Ovdje bi još jedanput htjeli istaknuti ljubaznost ljudi. Kad smo stigli u Qubu, sjeli smo na klupicu i čekali prijevoz koji smo si prije dogovorili. Odmah je došao jedan lik do nas, i na slabom ruskom pitao što čekamo, da li trebamo prijevoz. Pokušali smo mu objasniti da je sve ok, da imamo prijevoz koji samo malo kasni. Ali bio je uporan nekih pola sata, došlo je više ljudi sa njim, svi su pokušali nekako pomoći, a nismo se razumijeli. Na kraju je jedna cura nazvala svoju rođakinju koja priča engleski i predala mi mobitel. Objasnila sam curi da čekamo prijevoz i ne trebamo pomoć što je onda ona prevela svojoj rođakinji i ostaloj ekipi koja se skupila oko nas. Tek tada su nas ostavili na miru, ali i dalje pratili krajičkom oka dok nam nije došao prijevoz.

Beherčin je bio naš vozač, zadužen da nas u svojoj Ladi Nivi prebaci do Xinaliqa. Vožnja traje dva sata po uskoj cesti kroz planine po kojoj se nije moglo proći osobnim automobilom do prije nekoliko godina, kad su je asfaltirali . Selo Xinaliq najviše je selo na nadmorskoj visini od 2300 metara . Xinaliq je poseban po narodu koji su očuvali svoju kulturu, svoj način života, čak i svoj vlastiti jezik.

Pogledajte kako izgleda selo u videu:

U selu smo se smjestili kod Arčibalda i njegove mnogobrojne obitelji. Kuće u selu, pa tako i Arčibaldova su jednostavne, izgrađene od kamena, bez kupaonice, sa poljskim WC-om. Krov jedne kuće nekome je terasa, što znači da su kuće terasasto raspoređene po brdu, što pak zna biti nezgodno ukoliko noću morate na WC, pa kad izađete iz kuće, prvo morate paziti da pogodite wc i ne odete slučajno u staju kod magarca ili krava, a drugo morate paziti da se ne skotrljate niz brdo jer su ulice uske, a osvjetljenja nema.

Ono što još može zadati probleme je hladnoća . Planine koje okružuju selo prekrivene su travom, nema ni jednog jedinog drvca pa se ljudi nemaju sa čime grijati. Zato oko kuće izgrađuju zidove od izmeta koji ih štiti od hladnoće, a kad idete spavat morate se dobro obući, prekriti sa nekoliko deka i ako je potrebno staviti kapu i šal kao ja.

Iako se čine kao da su sto godina iza nas, ljudi su sretni i ne žele promijeniti svoj način života. Šetnjom kroz selo našili smo na mnoge ljude, svi su nam prilazili, ali nitko nije znao niti riječ engleskog, tu i tamo smo uspjeli uspostaviti komunikaciju kombinacijom ruskog i hrvatskog. Selo je prepuno klinaca, svi se igraju vani, a svakog jutra vode stoku na pašu. Sve isto kao i kod nas, samo prije mnogo godina. Iako se čine kao da su sto godina iza nas, ljudi su sretni i ne žele promijeniti svoj način života.

Imaju dućan gdje mogu kupiti osnovne prehrambene proizvode, a tu su krave i kokoši čije proizvode koriste za prehranu. Vodu snabdijevaju na nekoliko izvor u selu gdje peru odjeću ili pak je u kantama nose u kuću. Jedanput u nekoliko mjeseci se spuštaju u grad gdje onda nabavljaju stvari kojih nema u selu, kao što je npr. građevinski materijal, prvenstveno drvo.

Jedan mještanin počeo je sakupljati stare, povijesne, stvari i napravio muzej gdje možete saznati bogatu povijest sela i njihove tradicije. Klinci će vas pratiti cijelim putem kroz selo, a oni stariji će vas uputiti u muzej.

Posjetili smo školu, gdje smo konačno našli nekog tko priča engleski, profesor engleskog, naravno. Uskoro je oko nas nastala gužva, došli su profesori iz škole i još kad su čuli da i ja radim u školi priča je mogla krenuti. Ono čemu su se čudili je što kod nas u školi prevladavaju žene, dok su svi njihovi profesori muškog roda.

Škola je nova, moderna, sa dvoranom i domom gdje su smještena djeca iz udaljenih sela. Uče sve i svašta, imaju i računala i pristup internetu, nisu totalno izolirani od svijeta, ali prihvatili su takav način života i drže do svoje tradicije. Kaže profesor engleskog da je studirao u gradu, ali da mu je dužnost bila vratiti se u selu nakon studija i učiti svoje rođake, susjede i prijatelje.

Par dana smo proveli u selu i definitivno najbolji dio puta u Azerbajdžanu. I na kraju vam želim preporučiti Azerbajdžan. Iskreno, i mi smo mislili da Azerbajdžan nije vrijedan puta, ali vjerujte mi svaka zemlja je vrijedna puta, a Azerbajdžan pogotovo. Kad počnete istraživati, popričate sa ljudima tek onda vidite što vam ona sve nudi i tek onda imate odgovor na ono pitanje: A kaj ćete u Azerbajdžanu?

Članak je preuzet s portala Putoholičari.com.