Ljudi iz Splita često će reći kako je grad izgubio dušu, što god to značilo. Da su turisti došli i sa sobom, kao suvenire, odnijeli tu neku splitsku dušu, kao da je duša stručak lavande, plastična boca maslinovog ulja ili maketa katedrale Svetog Duje.
Kukat će i naricati za tom famoznom splitskom dušom, nestaloj kad su otišli i kareti, i trula kobila na Pjaci, i Mare Žebon, i stara riva i svi ostali klišeji s crno-bijelih fotografija za kojima plače bivša generacija.
Maloprije sam u portunu vidio trojicu sredovječnih muškaraca kako se natječu u skoku u dalj. Zajebavaju ovog trećeg koji ne može skočiti dovoljno daleko. Ćelav je, debeo i teli se već pet minuta. Ova dvojica viču na njega. Psuju ga kroz smijeh, on psuje njih. Isto kroz smijeh. Naposljetku skače. Jedva se odlijepio od vrelog betona. Turisti šljapkaju u gumenim šlapama pored njih. Začuđeno se osvrću. Nemaju pojma da je to ista generacija koja tuli za karetima i starom rivom.
Ne znaju da poanta nikad nije bila u karetima nego u glavama koje i sada, kao prije pedeset godina, zajebaju prijatelja koji ne može dovoljno dobro skočiti u dalj.
Više crtica ovog autora pročitajte OVDJE