Bila je to tad velika rijetkost, a svaki drugi čovjek, kada sam prije 43 godine počeo trčati, okretao se za mnom, priča nam dr. Ivo Belan (82), doajen hrvatskog trčanja, koji aktivno trči još i danas, te nastupa na utrkama.
- Mediji su nam stalno donosili reportaže o epidemiji trčanja u svijetu, o tom fenomenu zvanom jogging, koji je u Americi krenuo oko 1967. godine. Htio sam vidjeti kako to izgleda pa sam i ja obuo tenisice, odjenuo dres i krenuo - nastavlja dr. Belan. Nikad se nije bavio sportom, možda je tu i tamo odigrao mali nogomet, pa mu je trčanje ubrzo postalo velika strast.
- Od onda do danas nisam prestao. Jednom kad počneš trčati, ne možeš stati. To je poput teške ovisnosti. Ako ne trčim više dana zaredom, osjećam simptome apstinencije - tresem se i grebem po zidu - kaže vitalni Ivo i dodaje da je opet sasvim “normalan” poslije nekoliko kilometara.
- Uvijek trčim, bilo da sam na službenom putu ili na moru, moja sportska oprema je uvijek uz mene. Pokušao sam izračunati koliko kilometara sam pretrčao i ispalo je da sam odvalio put do Tokija i natrag, kad se uračunaju svi treninzi i trke - govori dr. Belan. Ovaj liječnik po struci danas odradi dva do tri treninga tjedno po 5 do 10 km na Jarunu, blizu kojeg i živi. Ako se bliži nastup, malo pojača trening.
Još i danas sudjeluje u mnogim organiziranim utrkama na kraćim dionicama. Srce mu je ispunjeno kad vidi koliko ima trkača koji svakodnevno joggiraju.
- Predivno je to da sve više i više ljudi trči i da jogging ulazi u našu zemlju na velika vrata. Nedavno sam bio na utrci Medvedrun, na kojoj se okupilo oko 500 trkača u Tkalčićevoj, gdje je bio start i cilj. Veselilo me to što ih je toliko mnogo prijavljeno. Nisam to nekad mogao ni zamisliti - kaže.
Autor je i prve knjige o trčanju, nazvane “Jogging”, koja je u cijelosti domaći proizvod.
- Cijeli svoj život promoviram rekreativno trčanje ne samo kroz trčanje nego i kroz pisanje. U knjizi sam obradio rekreativno trčanje sa svih aspekata, uz obilje praktičnih savjeta za trkače - od prehrane, odjeće i obuće, do samog treninga. Na kraju knjige ljudima sam približio atmosferu s mnogih poznatih svjetskih maratona diljem svijeta na kojima sam sudjelovao - New York, Hong Kong, Moskva, London, Las Vegas, Kingston (Jamajka), Luxor (Egipat), te onaj na Maratonskom polju kod Atene, koji je bio jedan od najtežih. Iako su mnoge utrke bile teške, na onim posljednjim kilometrima, uz bolove, iscrpljenost i vrućinu, znao sam si reći: ‘Nikad više maraton’. Za vrijeme jedne takve utrke, kaže, misli lete i na stotinu ih je. No jedna koja prevladava je - “hoću li stići do cilja?”. Plasman i vrijeme nisu toliko važni koliko je važno sudjelovati i doći do cilja. Jer svi koji dođu do cilja - pobjednici su - kaže. Nikad nije odustao od utrke, čak ni na 100-kilometarskom ultramaratonu koji je istrčao u Švicarskoj.
Uz trčanje pazi na prehranu i ne pretjeruje sa životinjskim masnoćama.
Ne deblja kruh, nego špek na kruhu, smije se te dodaje da ne puši, no da je ovisnik o čaši kvalitetnog crnog vina tijekom ručka.
- Nedovoljno kretanje jedna je od najraširenijih bolesti suvremenog čovjeka. Postali smo robovi začaranog četverokuta - stolac na radnome mjestu, automobil, lift i kauč, i svjedoci smo da današnji čovjek sve više jede, uz stalan porast potrošnje kave, cigareta i alkohola - kaže dr. Belan.
Nikad nije bio ozlijeđen i samo je jednom morao pauzirati dulje zbog operacije žuči.
- Sportske ozljede nastaju kod onih koji ‘nemarno’ trče. Postupnost i redovitost temelj je svakog ozbiljnijeg bavljenja trčanjem, a to je ono što i ja njegujem. Ljudi se nekad odluče da krenu trčati, a čitav život su bez kondicije, stoga ne mogu očekivati neke ozbiljnije rezultate - kaže Ivo, koji istrči Zagrepčanku i njenih 512 stepenica “u hipu”, iako kaže da ne ide sve bez muke.
- Apeliram na sve da je baš sad pravi trenutak da izađu na otvorene prostore, da izventiliraju svoja pluća, da ‘razmrdaju’ svoje ukočene mišiće i zglobove i da natope majicu znojem - garantiram da će se osjećati predivno. Često čujem: ‘Ja nikad ne bih mogao trčati!’. No to je laž. Uz odgovarajuću pripremu, svatko tko može hodati može i trčati, pod jednim uvjetom - da to i počne.
Trčanjem je zarazio ne samo mnoge sunarodnjake već i sinove te unuke.
- I žena je počela trčati, samo od trgovine do trgovine - smije se Ivo. Unučica Lucija (11) i unuk Roko (7) već trče kao veliki i sudjeluju na dječjim trkama, a Ivo kaže da su i oni već “izgubljeni slučajevi”...
- Trčat će vjerojatno dok su živi isto kao i djed. Moj stariji sin Ivica (46) maratonac je i još trči, a počeo je kao mali - kazuje dr. Ivo Belan te dodaje:
- Znao me na utrkama čekati 200-300 metara prije cilja te mi se pridružiti i sa mnom proći ciljnu ravninu. To mu je bilo fora. Kad je odrastao, zajedno smo istrčali mnoge svjetske maratone - kaže. S njim je pokorio i Sljeme.
- Nikako ne volim šetati, pa smo na Sljeme pošli od Ribnjaka, trčeći do vrha, i onda na drugu stranu do Stubičkih Toplica, gdje nas je supruga dočekala s toplim čajem - prisjeća se dr. Belan.
Jedina greška koju ponavlja beskonačno je to da se odmah poslije trčanja ne presvuče, pa ga nerijetko uhvati prehlada.
- Unatoč svemu, najponosniji sam što sam zdrav jer mnogi se u mojim godinama ne mogu dignuti iz kreveta. Ili ne mogu otrčati 25 katova - govori Belan i dodaje da trčanje pruža bezbroj fizičkih i psihičkih koristi.
- Svatko tko trči zna da trčanje donosi veliko zadovoljstvo, smirenje i opuštanje u ovom užurbanom tempu života. Ja sam uspio riješiti mnoge strahove, nervozu i tjeskobu. Samo navučem svoje tenisice i dres i otrčim 20-30 minuta. I vraćam se kao drugi čovjek. Jedan je biznismen najbolje opisao taj osjećaj: ‘Mozak mi je poslije posla sasjeckan na komadiće, no kad se vratim s trčanja, opet je jedna cjelina’.
Inicijator je i 31 km duge “Utrke mira” od hrvatsko-crnogorske granice (Debeli brijeg) do Tivta, u Crnoj Gori.
- Zbog toga su me ugostili najviši politički dužnosnici i predsjednik Crne Gore Filip Vujanović, koji mi je rekao da je utrka mali doprinos zbližavanju dviju država. Darovao mi je sat, koji i danas nosim - ponosno kaže Ivo.