Utvrdili su to istraživači sa Sveučilišta u Montréalu, Kellogg School of Management na Sveučilištu Northwestern i Poslovne škole na Harvardu, koji su paralelno provodili istraživanje. Njihova je procjena da nas veći broj ljudi dovodi u više konkurentskih situacija, te da je realnije da ćemo u većoj grupi imati osjećaj da je laganje prihvatljivo.
POGLEDAJTE VIDEO: Kako djeluje placebo efekt
Tim je izveo četiri eksperimenta, na ukupno 834 sudionika, pri čemu su u tri eksperimenta ispitanici trebali dešifrirati riječi. U jednom od ova tri zadatka, 327 sudionika podijeljeno je nasumce u grupe sa po 10 ili 100 natjecatelja. Oni su u roku od 2 minute od hrpe slova trebali dešifrirati riječi. Rečeno im je da će dobiti po dolar nagrade za svaku riječ koju slože među 20 posto najbržih u grupi.
No, treća, peta i sedma zbirka slova bile su nerješive, odnosno slova nisu mogla tvoriti riječ. Rezultati su pokazali da su sudionici u većim grupama sami tvrdili da su uspjeli riješiti veći broj ukupnih riječi, pa i onih nerješivih, dakle - varali su. Upitnik je pokazao da su oni iz većih grupa očekivali da oko njih ima više varalica, pa su znanstvenici zaključili da su zato i sami smatrali da je varanje prihvatljivije i odlučili se za to češće nego oni u manjim grupama.
I britanski filozof porijeklom iz Gane, Kwame Anthony Appiah, u svom nedavnom članku za New York Times, zaključuje kako je lako razumjeti zašto učenici prepisuju na ispitu. Većina njih inače nisu varalice, no vode se onom: 'Ako će moji kolege iz razreda varati na ispitu, zašto ne bih mogao i ja?'.
U svome članku kaže kako učenici zapravo osjećaju pritisak da varaju, zato što i sami očekuju da će brojni njihovi vršnjaci varati na ispitu. Iz iste te pretpostavke i autori spomenute studije zaključuju da je 'varanje uobičajeno u većim skupinama ljudi koji se među sobom natječu, što nam zapravo pomaže da ga bolje razumijemo'.
- Ne treba zaboraviti da u velikoj grupi možda imamo i veći osjećaj da je lakše prikriti varanje na ispitu, ili neku laž, jer je manje vjerojatno da su ljudi koncentrirani samo na ono što mi radimo ili govorimo - komentira psiholog Ivan Modrušan.
Dodaje kako se psihologija već dugo bavi raznim vrstama istraživanja ponašanja u grupama, no često nije moguće izvesti tako općenite zaključke.
- I u jednom razredu, zapravo, imate više grupa. Na primjer, grupu štrebera, koji će se pripremiti za ispit, pa im varanje ni ne pada na pamet. Onda grupu muljatora, koji se ne pripremaju za ispit bog zna kako, jer računaju na muljanje, zatim grupu onih koji se međusobno dogovaraju oko varanja i odgovora na pitanja, pa i štite jedni druge od varanja, tako da ih je možda i teže otkriti... Slično je i sa bilo kojom drugom vrstom grupe čije ponašanje promatrate, pa bismo trebali znati jesu li istraživači imali na umu te detalje kod kreiranja istraživačkih grupa - kaže Modrušan. Ako ne, rezultate ipak treba uzeti s rezervom, dodaje.
Također, međusobni odnosi u svakoj, pa i većoj grupi, ovisit će o tome koliko se ljudi poznaju, jesu li odranije navikli surađivati ili su ranije bili u nekoj vrsti natjecateljskog odnosa, što također može utjecati na našu potrebu da nekog smuljamo, prevarimo, ili ozbiljno slažemo, kaže.
- Ukratko, ovaj rezultat može biti simpatična osnova za nova istraživanja o tome, ali ne i konačan zaključak - kaže.