Ljudi koji žive u strahu od gubitka posla zapravo se bore s dubljim strahom od toga da se neće moći uzdržavati, pa će izgubiti dom, završiti na ulici te na kraju umrijeti od gladi, kaže Joanna Bourke, autorica knjige “Fear: A Cultural History”.
Većini ljudi postane neugodno borave li u blizini bolnica, groblja ili staračkih domova te zaziru od takvih mjesta upravo zato što u nama osvještavaju naš najveći strah - smrtnost.
- Gotovo svi ljudski strahovi imaju isti korijen, a to je strah od smrti. Oni koji se boje pauka, zmije ili krokodila ne boje se životinje kao takve već činjenice da ih te životinje mogu ubiti - kaže Bourke.
Tisućama godina ljudi su ceremonijama, ritualima i vjerovanjima pokušavali negirati strah od smrti.
- U 19. stoljeću strah od smrti dodatno se pojačao jer su tijela preminulih siromaha bacana u masovne grobnice i potom iskopavana i prodavana studentima medicine za vježbe iz anatomije. Tad je strah od smrti bio dovoljan da ubije. Ljudi su umirali od šoka - rekla je Bourke.
Upravo zbog ljudske potrebe da nekad paničare, arhitektura i dizajn su napredovali.
- Izumitelj Carl Prinzler osmislio je vrata koja su se mogla otvoriti guranjem sigurnosne ručke, a britanski vatrogasac William Paul Gerhard usavršio je evakuacijski plan u kazalištima iz kojih ljudi, u slučaju požara, mogu pobjeći za manje od četiri minute - kaže Bourke.
Strah je osjećaj urođen svim ljudima. Iako su vojnici često prikazivani kao neustrašivi, istina je mnogo drukčija.
- U istraživanju iz 1947. samo sedam posto vojnika izjavilo je da nije osjećalo strah na bojišnici. No upravo adrenalin koji proizlazi iz straha omogućava vojnicima pomalo nesmotrena, ali herojska djela zbog kojih su spasili svoj, ali i život drugih. Američki vojnik William Manchester je, zahvaljujući adrenalinu, spasio sebe i kolege na Okinawi - zaključuje Bourke.