Početkom lipnja proslavila je sa suprugom Ivanom Fattorinijem 45. godišnjicu braka u Dresdenu, kamo su otputovali s kolegama liječnicima iz Mainza. Čim se vratila iz Njemačke, sjela je u avion i odletjela u Split  unuku Viggu na berbu trešanja.

Ovih dana već polako pakira kovčege za ljetovanje u kući na Korčuli, gdje će se njoj i suprugu pridružiti kćer Iva i sin Renzo s obiteljima. Tako umirovljeničke dane provodi bivša televizijska voditeljica, novinarka i urednica Željka Fattorini.

- Evo, upravo sa sobom nosim popis potrepština koje ćemo staviti u auto i voziti na more. Među njima je i lim za pečenje, ali i štafelaj i pribor za slikanje. Ne, nisam u mirovini počela slikati, niti je Dedek (tako od milja Željka zove supruga Ivana) otkrio slikarske sklonosti. To je naručila kćer Iva kao rođendanski dar unukama blizankama - objašnjava kroz smijeh dok gleda u papirić na kojem su ispisane još neke sitnice. Kao prava dobra baka, već sad planira kako će unaprijed skuhati veće količine šalše i zamrznuti je da bi brojnu obitelj tijekom ljeta razveselila svojim delicijama. 

- Nekoć su se kupovali darovi, ali sad djeci i unucima ljubav pokazujem kuhanjem. Imam nekoliko jela na repertoaru za koja znam da ih obožavaju i onda ih time rado iznenadim. Uz ostalo to su moje lazanje s mesom koje sam pripremala i na televiziji u jednoj emisiji o kuhanju. Ukratko - tajna je da umjesto kupovnog tijesta u lazanje stavljam palačinke. Sve ostalo je isto - pirjano mljeveno meso, bešamel... Ono što volim još raditi je pita od jabuka s prhkim tijestom koje zapečem i premažem džemom od marelica koji daje poseban okus kolaču koji, kad se ispeče, brzo nestane. I naravno uvijek volim raditi ljetnu salatu u koju stavim mnogo različitog svježeg povrća, zelenila i avokada. Salata stoji u hladnjaku do serviranja, a onda je prelijem preljevom i odmah stavljam na stol. Eto, to je tajna moje kuhinje - otkriva diplomirana inženjerka eksperimentalne biologije koju je završila u doba kad je još sa suprugom tek planirala obitelj u kojoj će suprug raditi, a ona imati uredno radno vrijeme od sedam do tri. 

A onda je počela njezina televizijska karijera. Sve je počelo slučajno 1957. godine kad je kao 12-godišnjakinja nastupila s Dječjim zborom Radio Zagreba. Iz grupe djece izdvojio ju je utemeljitelj Zabavnog programa tadašnjeg TV Zagreb, legendarni Anton Marti: ”Ti mala s kečkama, dođi i pročitaj ovo pred kamerom!”  Od tada, pa sve do odlaska u mirovinu 2006. godine, prošla je put do spikerice i najavljivačice, do novinarke i urednice, put dug 49 godina. Djetinjstvo je provela u središtu Zagreba, gdje je s roditeljima stanovala u Boškovićevoj ulici. 

No jedva da je i navršila 15 godina kad joj se razboljela majka i umrla. Prije no što je upisala fakultet već je bila u sretnoj vezi s današnjim suprugom. Naime Ivan je bio sin najbolje prijateljice njezine majke, a poznavali su se od djetinjstva. Već na fakultetu znali su da će jednog dana zasnovati obitelj i mislili su da je dovoljno da jedan od supružnika radi noćne smjene i da ga nikad nema kod kuće. Stoga je Željka upisala Prirodoslovno-matematički fakultet - smjer eksperimentalna biologija. I diplomirala 1970. godine. No televizijsku karijeru jednostavno nije mogla izbjeći. Naime, tih godina je već prikupila veliko televizijsko iskustvo i nekako se podrazumijevalo da posao u laboratoriju zamijeni poslom u studiju, pa je protivno planovima, počeo njezin rad u smjenama. 

- Ono što drugi dobivaju kad odlaze u mirovinu, ja sam dobila na početku karijere -  otkrila je u šali i prisjetila se 1960. godine kad je u prigodnom dječjem programu za Novu godinu, u društvu Vlade Štefančića preodjevena u Djeda Mraza i Slavice File, dobila sat kao nagradu za obavljeni posao. Nakon dječjeg počela je raditi u omladinskom programu, a zatim voditi emisiju “Nedjeljom u 7” s Ratkom Buljanom i Vojom Šiljkom. Sredinom ‘70-ih već je dobila prve novinarske zadatke u kratkoj informativno-obrazovnoj emisiji za mlade koja se zvala “Dnevnik 10”. 

U dnevnom programu radila je pak kao najavljivačica i spikerica. Za razliku od danas, kad spikerski posao na televiziji više i ne postoji, u ono je doba to bio iznimno cijenjen i zahtjevan posao koji se morao pošteno naučiti. Karijera Željke Fattorini dosegla je vrhunac u razdoblju od 1975.-82. godine kad je vodila mozaične emisije “Nedjeljno popodne”, koju je uređivao Saša Zalepugin i koja je potukla sve rekorde gledanosti u bivšoj državi.

- To vam je čar programa uživo. Upravo je ležernost Saše Zalepugina, njegovo češkanje po glavi, poneki naš lapsus, davali su začin emisiji. Naravno da sam i ja neki put pogriješila, pretvorila čamac u ‘člamac’ ali sve to prolazi ako emisija ima dobar koncept i spremne voditelje - objašnjava Željka. Ali čak i u doba najveće slave, obitelj joj je bila na prvom mjestu. Baš u to doba  rodila je oboje djece - najprije kćer Ivu, a zatim sina Renza.

- Kad sam rodila svoju Ivu, bila sam luda od sreće. S Renzom sam pak morala mirovati i kad sam ga rodila bila sam presretna da je sve dobro prošlo. Renzo je bio nježno dijete, nije volio jesti i bila sam osjetljiva na njega. Ljubav prema djeci je najveća. A na pitanje jesu li unuci ipak veća ljubav, odgovara ovako:

- Ne, to nije istina. Najviše na svijetu volite svoju djecu, a unuci vam dođu kao šlag na tortu, kao nešto što vam uljepša i razveseli umirovljeničke dane. Naravno da obožavam svoje unuke, naravno da bih za njih napravila sve na svijetu, ali vlastita djeca ostaju vlastita djeca. Obitelj joj je bila najveći oslonac i u trenucima koji nisu bili više tako sjajni. Nakon velike popularnosti na televiziji su odlučili ukinuti spikere i nakon tridesetak godina Željka Fattorini - koja je bila jedno od zaštitnih lica Hrvatske televizije, dobila bi samo tu i tamo neki usputni zadatak, poput čitanja vijesti u offu za Dnevnik. To joj je razdoblje profesionalna života ostalo i danas gorka pilula. 

- Kad se nađu u sličnoj situaciji, ljudi nerijetko završe na psihijatriji i na sedativima. Sve je to dokaz da je slava prolazna i da je ne treba uzimati zdravo za gotovo. U tim trenucima divno je imati obitelj koja će te prigrliti i gdje ćeš naći utočište. Televizijsku karijeru završila je u emisiji “Dobro jutro, Hrvatska”. S mjesta voditeljice otišla je prije sedam godina u mirovinu, nakon 49 godina rada na HRT-u, što je svojevrsni svjetski rekord. A onda se prvi put doista morala brinuti o zdravlju svog supruga. 

Poznati zagrebački liječnik i dugogodišnji ravnatelj dječje bolnice u Klaićevoj, Ivan Fattorini dobio je naglo visoku temperaturu. Liječnici su najprije posumnjali u probleme s prostatom i  tek se nakon nekoliko dana pretraga ustanovilo da je riječ o perforaciji slijepog crijeva. No u međuvremenu se toliko zakompliciralo da je dobio sepsu i život mu je doslovno vidio o koncu. Spasio ga je pravodobnom intervencijom prijatelj, kirurg prof. dr. Mate Majerović u KBC  Rebru. 

- Od tada ga zovem sveti Mate, a mog Dedeka je operirao na praznik 5. kolovoza, kad su svi bili na godišnjem odmoru, a on je radio - prisjeća se Željka Fattorini. Oporavak je bio dug i mukotrpan, a razočaranje liječnicima neizmjerno jer je bila upravo riječ o struci kojoj je podredio cijeli svoj život i medicinom ‘inficirao’ i vlastitu djecu. Naime i Iva i Renzo također su postali liječnici, a iste su struke i Renzova supruga Matija i Ivin suprug Tomica. Dok se Renzo opredijelio, poput svojih roditelja za život u Hrvatskoj, kćer Iva u međuvremenu je sa suprugom iz Amerike zbog novog posla preselila u Abu Dhabi. Ne treba ni sumnjati da su baka Željka i djed Ivan već posjetili unučice Nellu i Mayu u novom domu. “Ma presretni su u Ujedinjenim Arapskim Emiratima jer  već samo sunce i more unesu radost i boje u dušu. Toliko sam sretna zbog Ive koja mi je izgledala fantastično - već je u proljeće bila preplanula i izgleda zdravije nego ikad.  

U Zagrebu Željka i Dedek umirovljeničke dane krate čuvajući Renzova sinčića Ivana Vigga i njegovu mlađu sestru Emu Dossy, ali baka i djed nerijetko vole pobjeći i na put. Budući da se nikad nije otisnula u znanost, stečena znanja iz biologije koristi ponekad u kuhinji: 

- GMO namirnice su, na žalost, budućnost u prehrani, pa ih pokušavam izbjeći i pronalazim kod svojih omiljenih prodavačica na Dolcu zdravo, prirodno i svježe. Ništa od hrane ne bi bilo tako ukusno da nema korčulanskog maslinova ulja i mog Rafe koji uzgaja najfinije rajčice. A ribe? Tu u Zagrebu kod Tanje na Dolcu imam veći izbor nego na moru. Stoga će ovaj put s nama na Korčulu putovati u gepeku i jedna grdobina. Kako kaže, jedva čeka da se dočepa svojih korčulanskih papuča i da se prepusti kuhanju. Jedino što nikad nije ni pokušala jest da svog supruga zainteresira za kuhanje:  

- To ne dolazi u obzir! Kuhinja je moje carstvo i meni je užitak kuhati za njega. Svaka čast i djeci i unucima, ali moj Dedek je meni bio i ostao na prvom mjestu.