Struja su mi zvijezde, mjesec i nebo, a živeći na ovakav način, sam biram kada ću biti u društvu ljudi, smireno nam i sa smiješkom govori Alessandro Bumbak (60), slikar i konceptualni umjetnik koji već punih 28 godina živi u šumi nadomak Umaga.
POGLEDAJTE VIDEO:
Sandro, kako ga svi zovu, na svojoj šumskoj parceli od šest tisuća kvadrata nema struju, spava u staroj kamp kućici, a nakon godina i godina dovlačenja vode u kantama iz lokalnih gostionica ili od prijatelja, tek je prije godinu i pol dobio tekuću vodu. Društvo mu svakodnevno rade kujica Kira, stabla koja su njegovi prijatelji i zaklon, ljekovito bilje i mnoštvo umjetničkih instalacija koje se protežu svuda, duž velike, šumske parcele.
Neke su njegove, a neke su napravili prijatelji umjetnici koji često dolaze na druženje u Sandrovu šumsku oazu. Zato u cijeloj ovoj Sandrovoj priči ni ljudi ne nedostaje, jer kod njega su često posjetitelji, prijatelji, umjetnici i putnici namjernici iz svih krajeva svijeta. Ovaj osebujni čovjek, kojega svi zovu "Čuvar vatre", svake godine 01. rujna organizira u svojoj šumi veliko druženje uz krijes, i tako slavi datum kada se odlučio na šumski život.
Bude tada, kaže, i po stotinu prijatelja i poznanika na fešti, pa za tu priliku Sandro posudi agregat. Kupovati ga ne želi, kaže, jer se boji da mu ga netko ne ukrade.
Rođen sam i odrastao u Umagu, a ova šumska parcela je moje nasljedstvo, moja djedovina. Druga supruga, Zdenka, poželjela je živjeti u šumi bez ikakvog luksuza, iako je rođena i odrasla u Sloveniji u lijepoj kući. Tako smo zajedno 1991. došli ovamo. U početku smo kuhali vani, na logorskoj vatri, a uskoro smo napravili i malu brvnaru od daski. No ona se s vremenom raspala – priča nam Sandro dok mota duhan i osvježava grlo gutljajem domaćeg vina.
Sjedimo na improviziranom punktu za druženje pokraj prostora za paljenje krijesa, okruženi mnoštvom starih hladnjaka koje je Sandro prenamijenio u spremišta. Ima ih po cijeloj parceli, kuda god kreneš, naletiš na hladnjak u kojem su suđe i kućne potrepštine. Jedan je čak napunjen knjigama, i umjetnik kaže da je to njegova biblioteka. Pa otkuda ih toliko, pitamo ga.
A znaš kako je, vide ljudi da si upotrijebio jedan za spremište, i onda, čim nekome crkne frižider, zovu i kažu "Ej, Sandro, jel trebaš još jedan?". I tako ih se nakupilo kroz godine – smije se naš šumski čovjek pokazujući usput kako je u hladnjacima sve uredno složeno.
A iako ga je na šumski život nagovorila druga supruga, danas je Sandro sam. Od Zdenke se rastao, a s prvom suprugom ima kćerku koja je majka troje djece. S obje bivše žene je u dobrim odnosima, a podruži se sandro rado i često s unucima.
Nerijetko ode i do najbližih gostiona "u civilizaciji" gdje ga svi znaju. Kreće se isključivo autostopom ili hodajući. Ponekad mu, kaže, dođe želja da ode u Umag među ljude, pa to i učini, ali se vrlo brzo vrati u svoju šumu.
Profesionalno slika od 1983. godine, i iako je samouki slikar, kaže da su mu brojni akademski umjetnici prenijeli svoja znanja. Zahvaljujući slikanju Sandro je proputovao čitavu Europu gdje je na ulicama velikih metropola prodavao svoja djela. Svoj talent naziva Božjim darom, i otkriva da ga je naslijedio od mame koja je također voljela crtati i slikati. Kao slobodni umjetnik Sandro nema stalnih primanja, no ima svoju formulu preživljavanja koja funkcionira već godinama.
Njegove slike se, naravno, mogu kupiti, a mnoge od njih na neki način iznajmljuje restoranima i konobama kako bi njima uljepšali interijer. Zauzvrat Sandro često na tim mjestima dobije topli obrok. Kada je hraba u pitanju, i prijatelji redovito misle na njega te mu donose hranu.
Evo vidiš, baš sam jučer dobio gljive, zelenu salatu i kruh – pokazuje nam namirnice na obližnjem stoliću te dodaje da i sam bere gljive i šparoge kojih je na proljeće u izobilju.
Mnogi se vjerojatno pitaju zašto netko, uz sve udobnosti i tehnologiju koju pruža 21. stoljeće, odabere život usred šume. No Alessandro kaže da je sretan čovjek. Zdravlje ga dobro služi, tek su mu malo noge teške u posljednje vrijeme. Ne očekuje, kaže, nikakvu mirovinu od države, i nije ga strah starosti. Bude mu teško i svlada ga tuga samo kad izgubi prijatelje.
- Ostat ću ovdje u šumi sve dok budem mogao hodati – kaže nam na odlasku dok pada dogovor kako ćemo se zasigurno opet uskoro vidjeti na nekom šumskom druženju.
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM: