Kada imam sreće, sanjam kako ponovno živim u toplom domu i nakratko se osjećam opušteno kao da sam u nebu, počela je svoju tužnu priču 66-godišnja beskućnica iz SAD-a. Nekada je imala sve, a sada živi na ulicu. Kaže kako nikada nije mislila da će starije dane proživljavati u teškom siromaštvu.

Ovo je njezina ispovijest:

Oko 4:30 sati, dok ostatak svijeta još spava, budim se i pod okriljem mraka odlazim. Spavam na mjestima koja imaju malo stabala ili na parkiralištima bolnica i crkvi. Ali, ipak postoji rizik da će me netko vidjeti ili da će me pronaći policija. Sretna sam ako se uspijem opustiti i odspavati šest sati. Osjećam se omamljeno, nemam energije, a noge i ruke su mi otečene. Svako jutro se osjećam kao da me pregazio kamion.

Teško je kada nemaš svoj dom u 66 godini života. Nikad nisam mislila da ću pod stare dane živjeti u autu. Većinu života imala sam krov nad glavom, hranu na stolu te stalan posao kao novinar i pisac. Odrasla sam u obitelji srednje klase u državi New York. Bila sam u mogućnosti živjeti lijepo i putovati svugdje po svijetu, od Europe, Indije... Završila sam fakultet. 

Moj život se počeo polako raspadati sredinom 40-ih godina života. Razvela sam se, a tri člana moje obitelji su preminula. Izgubila sam sve, oboljela sam od fibromyalgije. Stigla je recesija.

Radila sam kao pisac, urednik, PR menađer, ali dobre plaće koje sam dobivala naglo su se smanjivale. Poslala sam stotine životopisa pokušavajući pronaći stalan posao. Potrošila sam ušteđevinu. Sa 62 godine otišla sam u prijevremenu mirovinu koja mi ni blizu nije dovoljna za život. 

Potom sam uselila u neki jeftini stančić. Imala sam cimera kako bi troškovi bili manji. Ali, taj čovjek je bio alkoholičar i nasilnik. Bilo je toliko grozno da sam morala otići. Dvije godine kasnije živim u svojem autu i pokušavam pronaći dom, a najam stanova je jako skup.

Dobivam bonove za hranu za mjesec dana, ali oni potraju tek tjedan dana. Ovaj život ostavlja traga na mojem zdravlju. U zadnjih godinu dana bila sam u bolnici 13 puta. Imala sam i operaciju raka dojke.

Život beskućnika je jako usamljen, ljudi dođu i prođu. Moj pas mi je sada najvažniji na svijetu, uvijek je uz mene. On mi daje razloga da se probudim ujutro i ustanem.

Ovaj život je stalna borba i preživljavanje, gladovanje i očaj. Ponekad se probudim i nisam sigurna hoću li preživjeti. Kako više mogu živjeti bez posla, bez novca, bez svojeg doma.

Ponekad sjednem na plažu, gledam valove i pokušavam se prisjetiti što je važno u životu, koliko divnih i dobrih ljudi ima na svijetu. Pokušavam se prisjetiti svojeg prijašnjeg života i svega lijepoga što sam proživjela. Kada imam sreće, sanjam kako ponovno živim u toplom domu i nakratko se osjećam opušteno kao da sam u nebu, piše Vox.