Moja priča započinje u srednjoj školi kada sam shvatila da jedino što bi mogla zamisliti da radim čitav radni vijek jest pomagati drugima. Odlučila sam jednom u životu osnovati centar u kojem će se pomagati svim dobnim skupinama (djeci, adolescentima i odraslima) kada se suoče sa stresnim životnim situacijama.
Nakon što sam diplomirala psihologiju, zaposlila sam se u jednom dječjem vrtiću. Paralelno s tim, moj san o centru se ubrzo počeo ostvarivati - osnovala sam Udrugu s ciljem promicanja pomaganja drugima i rada na sebi. Malo – pomalo, uočila sam da ima mnogo djece kojoj treba pomoći, a da nema stručnog kadra koji bi im mogao pomoći. Odlučna da se nešto poduzme po tom pitanju, otišla sam u Kanadu i educirala se iz područja terapije igrom, oblika rada posebno namijenjen za djecu koji još nije bio korišten u Hrvatskoj. Zbog velike primjenjivosti ovog oblika rada, već sam se u Kanadi dogovorila s edukatorima da ću organizirati njihov dolazak u Hrvatsku kako bi što veći broj stručnjaka mogao pomoći djeci i njihovim obiteljima suočenim s raznim stresnim životnim situacijama. Kroz članke, na volonterskoj bazi, mnogi stručnjaci su se odazvali na edukaciju iz terapije igrom te se suradnja s Kanadskim institutom uspješno ostvaruje posljednjih nekoliko godina. Osim suradnje s Kanađanima, ostvarila se suradnja i s Talijanskim institutom za terapiju igrom.
Već godinama volonterski pomažem djeci i njihovim roditeljima pišući popularne članke i odgovarajući roditeljima na njihova konkretna pitanja. Organizirala sam do sada dvije humanitarne akcije - jednu za samohranu majku s lošim socijalnim standardima te drugu u suradnji sa Srednjom školom Primijenjene umjetnosti, dječjim vrtićem Hrvatski Leskovac u kojoj smo svi zajedno oslikali zidove soba djece smještena u dječjem domu Alojzije Stepinec u Brezovici.
Želeći dati svoj maksimalni angažman za djecu i njihove obitelji, dala sam otkaz u vrtiću kada je već počela kriza i kada to nitko nije očekivao, niti otvoreno podržavao. Međutim, čvrsto vjerujem da ako se djeci i njihovim obiteljima pomogne još dok je dijete u ranoj predškolskoj dobi, da će tada to dijete, ta obitelj, ali i cijela zajednica biti bolje. K tome, već u vrtiću sam uvidjela važnost daljnje edukacije odgojitelja što me motiviralo da zajedno s kolegicom osmislim program koji će im povećati profesionalne kompetencije i tako adekvatno reagirati na djetetove socio-emocionalne potrebe. Poseban naglasak je dan na djecu koja dolaze iz obitelji koja su pod naglašenim stresom.
Velika ljubav i predanost poslu, dovela me do toga da mogu otvoriti svoj obrt te da mogu zaposliti mladu stručnjakinju bez radnog iskustva. Radeći na ovaj način, punim srcem, često nije lako. Osobito s financijske strane, put je vrlo često otežan. No unatoč tome što sam svjesna da bih sa svojim kvalifikacijama mogla živjeti puno ugodnije u inozemstvu, ostajem u svojoj državi radi svog sna – želje da što veći broj djece dobije stručnu pomoć kada se oni i njihova obitelj nađu u emocionalno stresnim situacijama. Svaki novi dan, pruža mi novu priliku da pomognem novom djetetu i njegovoj obitelji i baš to me motivira da dalje idem putem koji sam odabrala još u srednjoj školi.
Zašto sam baš ja potencijalni pobjednik
1. Želja mi je nastaviti davati svoj doprinos da djeca imaju prilike odrasti u psihički zdrave i društveno odgovorne odrasle osobe.
2. Duboko vjerujem da, kao društvena bića, možemo biti sretni ako smo zadovoljni sobom i ako znamo ostvariti kvalitetne odnose s drugima. Svojim svakodnevnim radom isto nastojim poticati i podržavati.