Danica Juričić bivša je novinarka razigrane kovrčave kose koja svojim širokim osmijehom razoruža svakoga tko predsjedniku Ivi Josipoviću dolazi s neugodnim pitanjem. Jer ona je i šefica njegova kabineta. I ne samo to. Odnedavno je i književnica čiji je prvi roman pomalo neobičnog žanra - dječji je.

- Priča me pozvala. Sinulo mi je u glavi i odmah sam znala kako trebam razvijati radnju romana o prijateljstvu i odrastanju od početka do kraja. Nisam razmišljala o temi na način - zašto pišem za djecu? Nadahnuće je bilo jako; na to je mogao utjecati cijeli mozaik razloga: majka sam dviju kćeri, a djeca se po ulicama mlate sa smrtnim ishodima više no ikada. Džudo je u romanu metafora za život, jer je život borba za sve nas, ali - hoćemo li se boriti prema pravilima? Ili ćemo ozljeđivati jedni druge? A kada su ljubavni jadi u pitanju, svi imamo 12 godina, pa nisam sasvim sigurna da je to knjiga samo za djecu, prepričava razloge koji su je nagnali na pisanje romana ‘Volim džudo, volim Sandru’.

'Izazov je pisati za djecu'

Priznaje da su mnoge dječje knjige na nju ostavile dubok trag i to posebno one Kušanove s Kokovim dogodovštinama.

- One koje su mi se urezale u dušu kao djetetu: ‘Čudnovate zgode šegrta Hlapića’ pamtim kao prvu lektiru, odrasla sam čitajući Lovraka (‘Družba Pere Kvržice’, ‘Vlak u snijegu’), Kušana (‘Koko i duhovi’, ‘Koko u Parizu’...), Ferenca Molnára (‘Junaci Pavlove ulice’), Ericha Kästnera (‘Emil i detektivi’), Johana Heusser-Spyri (‘Heidi’), pa je došao Mark Twain - ‘Tom Sawyer’, ‘Kraljević i prosjak’... gutalo se i stripove - objašnjava. Smeta je što Facebook-klinci ne prepoznaju vrijednost tih knjiga pa se pomalo boji i za budućnost svog romana.

- Bio mi je izazov pisati za njih, jer manje čitaju, a govore u skraćenicama i tuđicama. Sada čekam hoće li me lajkati - duhovita je Danica.

 Imala sam tremu kada sam Velimiru Viskoviću predala tekst. Rekao mi je, smijući se, da je strog 

Književni urednik Velimir Visković pun je hvale za Daničinu knjigu. Tvrdi da ima realne šanse trajati dugo...

- Imala sam tremu kada sam Velimiru predala tekst. Rekao mi je, smijući se, da je strog i da je mnogima vraćao tekstove. Nakon desetak dana me nazvao i dao visoku ocjenu, posebno hvaleći dijaloge. On i ne zna, da mi poslije toga više nije bilo važno hoće li knjiga izaći...

Knjigu je predsjednikova šefica kabineta dugo pisala, a zatim je i dugo stajala u ladici jer se nikako nije mogla odlučiti što je finalni rukopis. Priznaje da je većina bila dovršena i prije nego što je Josipović preuzeo funkciju, no onda joj je upravo novo radno mjesto i hrpa obveza bilo opravdanje da ne izda knjigu.

Priznaje da joj je na kraju i sam Josipović pomogao rekavši joj da će jednom, kad-tad, morati prestati s prepravljanjem knjige.

Više pročitajte u 24sataExpressu