To je to što me zanima!

Četiri godine bez voljenog sina: 'Bol ne popušta, sve je teže...'

Hrvoja Turibaka ubili su nožem u njegovoj sobi. Četiri godine njegova obitelj ne zna tko im je oduzeo sina i brata. Pogledajte novi nastavak serijala "Tko je ubio naše najmilije"
Vidi originalni članak

Anđele, zlato, neka te Bog čuva. Hvala ti, Bože, što ga čuvaš, daj nam snage za ovaj život - polušaptom, boreći se sa suzama, tepa Lidija Turibak milujući fotografiju neprežaljenog sina koji je gleda s hladne, mramorne nadgrobne ploče. Saginje se, ljubi ga i jeca.

VIDEO:

Vaš internet preglednik ne podržava HTML5 video

Prošle su četiri godine, ali bol ne popušta. Sve je jača, sve je teže. Obavijeni tišinom koju remeti tek potmuli zvuk crkvenih zvona, supružnici Turibak nijemo gledaju vječno počivalište ubijenog sina Hrvoja. Kao i protekle četiri godine, i ovoga puta pokušavaju naći odgovore tko im ga je i zašto oduzeo. Mlad i perspektivan student pete godine Građevinskog fakulteta ubijen je 7. srpnja 2012. godine u svojoj sobi u obiteljskom stanu u zagrebačkom naselju Špansko s dva uboda nožem. U istrazi je, tvrde roditelji, bilo pregršt propusta, a do današnjeg dana nisu dobili niti jedan odgovor.

- Ja sam majka Hrvoja Turibaka, presretna što sam njegova majka, što nam je Bog dao da ga suprug i ja odgajamo. Ako me pitate kako se nosim s njegovim gubitkom, ne nosim se. Ne znam kako sam preživjela to razdoblje. Dragi Bog vjerojatno zna, jer ja vam kao majka tvrdim da je nemoguće preživjeti nešto takvo - tihim glasom govori nam Lidija.

Sa suprugom je cijeli svoj život posvetila odgoju Hrvoja i njegovog mlađeg brata. Živjeli su mirnim životom sa susjedima i prijateljima, puno radili da bi odškolovali djecu i izveli ih na pravi put. Oba brata bili su uspješni sportaši i uzorni studenti, prepuni planova za budućnost. Zajedničkih planova. Željeli su napraviti nešto veliko. I taman kada je Lidiji i Ivanu ostalo veseliti se njihovim uspjesima, starijeg sina zauvijek su izgubili te kobne, vruće i sparne srpanjske subote.

 - Taj dan trebao je biti jedan od ljepših dana. Iako je Hrvoje puno radio, pristao je s nama te subote u 16 sati ići na tenis. Probudio oko podneva, jer je noć prije bio na proslavi diplomskog rada jednog od njegovih najboljih prijatelja. Napravila sam ručak, on i brat su jeli, a ja sam sa suprugom otišla u kupovinu. Nikad, ali nikad u životu nisam išla u kupovinu na temperaturi od 40 stupnjeva. S vrata sam mu rekla: 'Bok, sine, brzo se vidimo.' Nisam se ni pozdravila s njim, nisam ga ni poljubila - prisjeća se Lidija.

Mlađi sin je, veli, u 13:50 otišao na rolanje na Jarun, a Hrvoje ostao sam u stanu. Istraga je pokazala da je Hrvoje zadnju fusnotu napisao u 14:07 sati. Četrdesetak minuta kasnije više nije bio živ.

- Mlađi sin ga je našao i nazvao susjeda koji je nazvao 112. Došli smo doma, šok, nevjerica. Kad su mi rekli što se dogodilo, ja nisam vjerovala. Suprug se prvi snašao i brzo uletio u stan. On je vidio Hrvoja. Mrtvog. Ja sam htjela unutra, ali nisu me pustili. Nakon ispitivanja u policiji, vratili su nas doma i doslovno izbacili na ulicu. Naš je stan bio zapečaćen, a znali su da nemamo drugi stan. Tada su se oko nas sjatili susjedi i zbrinuli nas, jer da nisu, ostali bismo na ulici - svjedoči Lidija dok joj se suze kotrljaju niz umorno lice. Iako je u istrazi uobičajeno da stan ostaje zapečaćen dok se u potpunosti sve ne pretraži, stan u kojem je ubijen njihov sin policija je otpečatila već sljedeći dan. Nisu se odmah vratili u njega, no i kod susjeda nisu mogli biti vječno.

 - Živjeti u tom stanu bilo je strašno. Mjesec dana čuvali su nas prijatelji mlađeg sina. Možete misliti tu djecu od 22 godine kako izvlače šibicu tko će nas čuvati do ponoći, a tko od ponoći do jutra što je bilo jako teško. Jer, naše je buđenje bilo strašno. Ja sam urlala, čupala sam si kosu, išla u Hrvojevu sobu... Ne znam kako smo preživjeli i uopće ne znam kako živimo. Mi smo rođeni u vjeri, a nakon ubojstva Hrvoja, svoj život smo predali Bogu. Jer, bez njega ne bismo mogli napraviti niti jedan korak. Niti sada, a kamoli onda - jeca Lidija. Povjerava kako nikome ne bi poželjela sve one strahote koje su suprug, mlađi sin i ona prolazili tijekom istrage. Jer, imali su dojam da je istraga napravljena potpuno krivo.

 - Dojam nam je bio da je istraga napravljena kao da policija štiti ubojicu. Već su u samom startu znali koga će osumnjičiti, kako će i koliko trajati. Oni su imali svoje argumente, čak su htjeli namjestiti vrijeme na kameri koja je snimila mlađeg sina kada se vraćao s Jaruna. Sve su živo poduzimali da nas okrive. Ispočetka su nas zvali vrlo često i mi smo se odazivali. Rekli smo: 'Idemo, želimo znati tko nam je ubio Hrvoja.' Ali kada smo vidjeli da policija nas silno želi optužiti za Hrvojevo ubojstvo, onda smo odustali. Nismo više željeli ići na policiju, jer je to bilo veliko mučenje. Nakon osam mjeseci otkupili smo od DORH-a sve spise: tko je što govorio, kako je istraga krenula, kako je trajala, nalaze obdukcije...- govori Lidija, pogleda prikovanog na posljednje počivalište voljenog sina. Obitelj je ozbiljno shvatila poziv policije koja im je u nekoliko navrata rekla da mogu doći ako vide bilo što sumnjivo. Lidija i Ivan to su i napravili.

 - Pismeno smo policiji i odvjetništvu dali čak imena i prezimena ljudi koji su i sami govorili da su bili kod nas u stanu. Tijekom vremena počeli smo i u neke ljude sumnjati zbog njihovog ponašanja. Sve smo im to dali i molili smo ih da nas pozovu i da nam daju odgovore jesu li što napravili i jesu li krenuli smjernicama koje su nam dali. Nikada nas nitko nije zvao. Suprug je prije mjesec dana išao po zadnje stvari koje su nam uzeli iz stana prilikom pretresa prije četiri godine – s bolom u glasu prisjeća se ova majka te nastavlja:

 - Mi nemamo novca i nemamo zvučno prezime. Prije ubojstva našeg sina za nas nikada niste čuli. Dugo smo bili uvjereni da je provalnik ali vrata nisu provaljena. Puno toga smo saznali i sve nam je potvrđivalo da je sve išlo u korist ubojice – odlučna je Lidija, dodajući da su nakon godinu dana policiji sami odnijeli neke stvari iz Hrvojeve sobe. Iz pijeteta, prevelike ljubavi i prevelike boli, njegovu su sobu gotovo godinu dana držali onakvu kakvu je Hrvoje ostavio. Tek bi obrisali prašinu.

 - A onda smo jednom morali otvoriti njegov ormar. Unutra smo našli krvave hlače, a pored kreveta majicu. I to smo odnijeli na policiju. Što god ih pitali, nikada nismo dobili nikakav odgovor. I to je ono što nas jako boli. Mi znamo da se niti jedan slučaj ne može zataškati i nitko me ne može uvjeriti da postoji savršeno ubojstvo - pripovijeda Lidija. Na pitanje zna li koji bi bio motiv ubojstva, tužno briše suze i gleda prema nebu.

 - Kada bismo znali motiv, ja vjerujem da bismo znali i tko ga je ubio. Ubijen je nožem, i to je bilo profesionalno ubojstvo, iako je policija rekla da nije. Čitajući nalaz obdukcije, u dvije do tri sekunde on je zadobio dva smrtonosna uboda nožem, što jedan amater ne bi mogao napraviti. Kako nije profesionalno ubojstvo kada nema niti jednog jedinog traga - pita se majka. Ožalošćene i neutješne roditelje pitamo što bi im značilo da saznaju tko im je prije četiri godine uzeo sina.

 - Bilo bi drugačije, ne bi bilo lakše. Jer svakim danom, kako vrijeme prolazi, sve je teže. Mislim da svaka majka zna kako joj je dijete otišlo. Nas dvoje ne znamo. Željeli bismo znati zbog čega je morao otići sa ovog svijeta. To nam Hrvoja neće vratiti, ali moramo znati zbog čega nije tu među nama - govore uglas supružnici Turibak, a otac Ivan nastavlja:

 - Živjeli smo svi četvero u slozi. Supruga ih je pratila u učenju i odgoju, ja u sportu. I bilo nam je prelijepo. I zašto odjednom Hrvoja nema? Mi smo roditelji i naravno da svoju djecu volimo i štitimo, ali i drugi ljudi govorili su nam i govore kakav je Hrvoje bio. Nesebičan, marljiv, samozatajan, vrijedan, vizionar. Njegov profesor i mentor na građevini rekao nam je da je Hrvoje vidio daleko ispred svih njih i da ga nisu željeli pustiti - govori Ivan.

Vrijeme na grobu prolazi im u tišini i molitvi. Već četiri godine njihov se život dijeli na život s Hrvojem i život nakon Hrvoja. Na sinovu su grobu dočekali i prvu Novu godinu nakon njegovog ubojstva. Još misle da je to samo ružan san, gubitak sina još im ne dopire do svijesti.

 - A kada dopre, onda je bol nesnosna. Mi nemamo što kriti. Mi se ne bojimo ničega. Kada smo već morali ostati živi, nas troje zagrlili smo se u Petrovoj crkvi, klekli pred dragog Boga i obećali Hrvoju da nećemo odustati. I da nećemo nikada pasti. Da ćemo se uvijek dizati jer je naš Hrvoje zaslužio puno više od toga – kažu neutješni roditelji. Osim susjedima, posebno obitelji Baković koja im je pružila utočište nakon brutalnog ubojstva sina, obitelj Turibak duboko zahvaljuje svima koji posjećuju grob njihovog sina.

 - Molimo policiju da odradi svoj posao kako treba, da pronađu ubojicu. Isto tako molimo prijatelje i sve one koji bilo što znaju da nam se obrate, dođu kod nas kako bi saznali što se dogodilo i zašto nema našeg Hrvoja – zaključuju neutješni roditelji Turibak.

Idi na 24sata

Komentari 109

  • zebra 27 01.02.2017.

    Sramota, svi oni koji nešto znaju o ubojstvu ovog dečka, a a iz nekog osobnog interesa šute i štite ubojicu/e isti su ko ubojica/e.. Jednom ako ne na ovom svijetu onda na onom drugom pred Bogom će odgovarat kao i ubojica/e.. Ako ne oni na ovom svijetu, onda će njihovu djecu ili unuke sustić Božja ruka na ovom svijetu.. Dali ih je strah?? Svakog će sustić Božja pravda na ovaj ili onaj način, na ovom ili onom svijetu.. Dali oni koji nešto znaju o tom ubojstvu, a šute mogu mirno spavat?? Mogu ako nemaju srca i duše, a vjerojatno takvi nemaju..

  • Mthesecond 23.08.2016.

    Strašno za čitati što su roditelji prošli i još uvijek prolaze...To im je uništilo život...Dvostruki udarac za njih je saznanje da taj počinitelj nikad neće odgovarati,da ga nikad neće stići ruka pravde...Sin im se vjerojatno spetljao s krivim osobama,zamjerio se nekom (sam si je kriv) ali opet nije zaslužio to što ga je snašlo...A policija...Ni prvi ni zadnji put da se vode neke kontroverze oko njih,njihovog (ne)djelovanja....Čast onim poštenim djelatnicima...

  • goga09 23.08.2016.

    Nije mi jasan ovaj dio: "A onda smo jednom morali otvoriti njegov ormar. Unutra smo našli krvave hlače, a pored kreveta majicu. I to smo odnijeli na policiju." Kojoj policiji, zar to policija nije trebala uzeti sa sobom?? Je li moguće da je to u međuvremenu netko ostavio? Uf. Dođe mi da osobno istražim ovaj slučaj.

Komentiraj...
Vidi sve komentare