Pavel Isaykov student je druge godine politologije na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Rodio se u Oskemenu, gradu u Kazahstanu. Nakon njegova rođenja, on i njegovi roditelji sele se na zapad Ukrajine gdje počinju od nule.
Zapad Ukrajine inače je poznat po svojem desničarskom raspoloženju. U ukrajinskoj školi upisao se u ruski razred koji je manjinski i upisuje se jednom u pet godina. S godinama je tamo jačao nacionalizam. Ekonomska situacija i korupcija, koja je vladala u svim segmentima pa tako i u obrazovanju, nije obećavala uspješnu budućnosti u toj zemlji.
POGLEDAJTE VIDEO: Priča o upornom mladiću iz Kazahstana
U takvom okruženju i uslijed puberteta bio je problematično dijete s lošim uspjehom u školi, pa njegova budućnost u Ukrajini nije bila svijetla. Roditelji su mu u takvim okolnostima rekli da može otići kod bake u Hrvatsku ili ostati u Ukrajini.
To je bila prijelomna točka u njegovu životu.
- Kad sam došao u Hrvatsku, mnogi su mi govorili da kao da sam predosjetio da će doći do rata pa sam pobjegao na vrijeme, iskren je Pavel.
Odlučio je doći u Hrvatsku i početi od nule te se doselio u Sisak kod bake, čak 6500 km od mjesta svog rođenja. Pričali su mu da je sve nemoguće, od dobivanja papira, završavanja srednje škole pa do fakulteta.
Po dolasku u Hrvatsku nisu ga htjeli primiti u srednju ekonomsku školu jer je u Ukrajini imao loše ocjene i zato što nije imao sve dokumente. No, njegova baka bila je uporna te su ga ipak odlučili primiti na probni rok.
Iako su svi očekivali da će pasti godinu jer ne zna jezik i njegova prošlost nije jamčila za njega, on je dokazao suprotno.
U 3 mjeseca brzo je učio hrvatski te uspio prvu godinu završiti s prosjekom 4,3, a iz hrvatskog jezika imao je čak 4, čime se ne može pohvaliti svaki učenik u Hrvatskoj.
Svi su bili iznenađeni njegovim uspjehom, naročito ravnatelj škole koji nije mogao vjerovati da je u tako kratkom roku naučio jezik i uspješno savladao sve što se od njega očekivalo. Većinu vremena živio je sam jer je baka morali ići u Ukrajinu pomagati njegovim roditeljima.
U Hrvatskoj je postao samostalan. Naučio je da se mora oslanjati na samoga sebe i svoje sposobnosti. Nije bio pošteđen mnogih obaveza kao ostali vršnjaci te je sam morao kuhati, čistiti, peglati i sve ostalo kako bi ovdje uspio.
Problem je predstavljala i činjenica da je svake godine morao dobivati novu vizu. Svake je godine proživljavao iste strahove jer je bilo upitno hoće li je dobiti ili će sav trud pasti u vodu. Morao bi se vratiti u Ukrajinu i ne bi imao ništa.
Prve 3 godine su mu, kako kaže, bile psihološki najteže. Ovdje mu je sve bilo strano. Nije imao prijatelja i osjećao se otuđeno, nije razumio humor ni običaje.
Unatoč svemu, Pavel je završio srednju školu u Hrvatskoj, polagao državnu maturu kao i ostali te upisao željeni fakultet. Još uvijek nema sva prava – mora plaćati fakultet, nema pravo na dom ni pravo na iksicu – ali se u potpunosti integrirao u društvo.
Danas se super osjeća jer je shvatio da ništa nije nemoguće, pa su mu i zbog toga samo porasle ambicije. U Hrvatskoj najviše cijeni mir i sigurnost kojeg u Ukrajini nije bilo i kojeg on nije imao.
Ako počinješ od sebe, možeš promijeniti sve, a ako to ne učiniš onda sve ostaje isto, zaključuje Pavel.