Pohod obespravljenih tuzlanskih radnika na Hrvatsku izraz je krajnjeg očaja gubitnika tranzicije. U nemogućnosti da u vlastitoj zemlji ostvare, ne neko posebno pravo, recimo dvosatni radni dan nego temeljno ljudsko pravo - pravo na rad - odlučili su spas potražiti u zemlji u kojoj je golema većina građana također obespravljena i iz koje prema zapadnim zemljama već godinama odlaze kolone onih koji ne žele ništa drugo nego raditi i biti pošteno i redovno plaćeni za svoj rad. Bez obzira na to što su na kraju, promrzli i iscrpljeni, odustali od pokušaja ulaska u Hrvatsku, gesta radnika iz Tuzle iznova nas je podsjetila na činjenicu koje se ne sjećamo rado, koju bismo rado zaboravili. Naime, bijeda radnika koji rade, a ne dobivaju plaću niti im poslodavci izdvajaju za zdravstveno osiguranje i mirovinu, zaštitni je žig Hrvatske i još nekih država nastalih na ruševinama Jugoslavije i uvijek nas iznova podsjeti na državu uništenu u krvavom ratu, da bi većini nakon svega u rukama ostale radne knjižice, dok istodobno manjina bez problema iz džepa vade desetke milijuna kuna da si kupe izlazak iz istražnog zatvora, na primjer.
Nema neke naročite koristi prisjećati se socijalne sigurnosti države za čiji su se nestanak plebiscitarno opredijelili ljudi koji danas jedva krpaju kraj s krajem. No stvarnost u kojoj živimo čini se kaznom za način na koji smo uništili staro i izgradili novo. Ubojstva i progoni civila, masovne grobnice, rušenje i paljenje čitavih gradova i sela, kriminalna privatizacija, uništavanje tvornica i tisuća radnih mjesta zbog interesa građevinske mafije, pljačka proračunskog novca, zloporabe ministarstava i državnih službi od strane najviših službenika i niz drugih strahota loš su temelj za neku državu, a upravo na takvim temeljima počivaju Hrvatska i BiH, da spomenem samo države koje su najteže stradale u ratu.