Mato Bičanić iz Rokovaca imao je 39 godina kad je počeo rat u njegovoj Slavoniji.
Kao i mnogi, nije vjerovao da će se sporadična puškaranja po šumama pretvoriti u krvavi sukob, no kad je u napadu na hrvatske policajce u Borovu Selu izgubio nekoliko prijatelja, od šoka je zaplakao.
POGLEDAJTE VIDEO:
Idući dan se otišao prijaviti u postrojbe ZNG-a.
Imao je suprugu i dvoje male djece te nije imao oko čega dvojiti - ide braniti svoj dom.
- Sjećam se, došao je kući i rekao nam je da će se priključiti u obranu. Tata nije bio za to, odgovarao ga je. Rekla sam: ‘Pa pusti ga, svi idu, i moj suprug je otišao. Ako nitko ne ide, tko će nas braniti’. Tata je bio lovac pa mu je dao svoj pištolj i streljivo. Taj je pištolj Mato nosio stalno. Od toga dana u svibnju išao je na položaje. Sa suborcima je držao liniju Bogdanovci - Marinci - kukuruzni put” - prisjeća se brata Mate sestra Marija Dekanić (67) iz Rokovaca koja je, od njihove obitelji, jedina ostala da ga još traži.
Naime, tata i mama su umrli.
Rekao mi je: 'Vodi djecu u Njemačku'
- Njegova supruga i dvoje djece, kćerkica koja je tad imala 4 godine i sin od 6, živjeli su s mojim roditeljima u kući. Ja sam živjela nekoliko kuća dalje sa svojom obitelji, imala sam dva sina. Mato je u početku češće dolazio doma s položaja, a kad su počeli napadi i granatiranja, sve je rjeđe navraćao. Jednom prilikom mi je rekao da se moram pobrinuti za njegovu djecu ako se situacija pogorša i ako padne Vukovar. Rekao mi je da ih moram odvesti kod kume u Njemačku. Na kraju je on nestao, a ja nisam ispoštovala taj dogovor jer nisam mogla otići od kuće, ostaviti supruga i sinove koji nisu htjeli ići nikamo. Snaja i djeca otišli su sami - priča dalje Marija, koja je cijeli život bila iznimno povezana s bratom.
On je u njoj vidio uzor, veliku seku, koja ga je ujedno uvijek izvlačila kad bi upadao u mladenačke probleme.
Trebao se vratiti kćeri na rođendan
- Bio je 1. listopad kad je Mato došao kući s položaja. Sin mu je imao rođendan i to nije htio propustiti. Proslavili smo ga zajedno i Mato je rekao da ima tri dana slobodno, ali da će se vratiti kući ponovno 5.listopada jer mu je tad i kćerkica imala rođendan. No idućeg dana saznao je da se obruč oko Vinkovaca steže i da je Cerić pred padom. On i trojica njegovih suboraca dogovorili su se da će se vratiti na svoje položaje u Marince.
- Sjeli su u mali kamiončić i krenuli prema Ceriću. Ja to nisam tad znala, nego me je ujutro, kad sam pošla raditi, zaustavila susjeda i rekla: ‘Eno ti je tata ispratio brata na položaj, plakao je, govorio mu je da ne ide nazad na liniju jer sva sela u okolici padaju, ali on je otišao’. Zabrinula sam se. Brat, a ni mi, tad nismo znali da je Cerić već pao. Već drugi dan se po selu šuškalo da se bratu nešto dogodilo. Jedan od seljana nam je rekao da se priča da su oni poginuli, da su ih iz tenka dočekali i pogodili. Tata to nije htio vjerovati. Tako smo danima živjeli s tim pričama uokolo koje su stizale do nas i jako nam je bilo teško. Tražili smo vijesti na sve strane. No kad 5. listopada Mato nije došao kćeri na rođendan, kako je rekao, počeli smo sumnjati - priča dalje Marija, koja je potom danima zvala sve ljude koji su ostali u Ceriću ne bi li saznala bilo kakvu informaciju o tome gdje joj je brat.
Saznala je da je jedan od njih četvorice preživio napad i da se nalazi u Slavonskom Brodu u bolnici.
- Doktor mi je rekao da je teško ranjen u prsni koš i da još nije u svjesnom stanju. Čovjek iz Cerića mi je rekao da su pred njegovom kućom ležala tri mrtva vojnika na cesti te da su ih nakon tri dana pokupili kamionom i odvezli. Našla sam vezu i pošla s UNPROFOR-om u Cerić. Vidjela sam mrtva tijela po selu, sve porušeno, bilo je prestrašno. Odvezli su me na to mjesto gdje je pogođen bratov kamion. Kamion je bio tamo, prevrnut - govori Marija, koja se nije ustručavala pokucati ni na koja vrata ne bi li saznala nešto o bratu.
Zavarali su ih, na četnički tenk stavili su hrvatsku zastavu'
- Danima i tjednima smo tražili, išli na sva iskapanja, pisali pisma Crvenom križu i u logore. Tražila sam ga i preko Njemačke i Mađarske, čak i preko poznanice udane za oficira JNA, koja mi je također pokušala saznati gdje je brat pokopan. Istinu sam saznala onda kad sam konačno razgovarala s bratovim suborcem koji je sve vidio i ostao živ, iako je bio ranjen. Tenk JNA je stajao u šumici na ulazu u Cerić od strane Vinkovaca. To je bio četnički tenk, ali su, da zavaraju naše dečke, na njega stavili hrvatsku zastavu.
- Brat i njegovi su prošli kraj tog tenka, vidjeli ga, i kad su shvatili da je Cerić pao, krenuli su nazad. Napravili su krug i čim su došli na tu prtenu cestu prema Vinkovcima, iz tenka su prema njima zapucali. Kamion se prevrnuo. Navodno je brat bježao niz cestu. Iz tenka su ga pogodili, on je pao, a potom se digao i napravio još nekoliko koraka. Opet su ga pogodili i kad je pao, ostao je ležati na cesti. Ni jedan od bratovih suboraca koji su taj dan poginuli s njim nije još pronađen. Kad se nađu, bit će zajedno u istoj grobnici. Još nemamo nikakvih saznanja gdje su im tijela odvezena - kaže Marija koja se ponadala da ga je našla kad su, prije nekoliko godina, u Ceriću iskopana tri tijela branitelja.
No ni jedan od njih nije bio njezin brat.
- Čim sam vidjela male čizme i odjeću, rekla sam da to nije on. Imali smo njegov zubni karton pa se ni to nije poklapalo - dodaje Marija.
Otac umro od tuge
Od tuge za sinom kojega je izgubio otac je umro nakon tri godine.
Dobio je moždani udar. Nije mogao prihvatiti da mu se sin neće vratiti živ. A tako je želio imati sina. Prvi mu je umro kao mala beba s 11 mjeseci, od bolesti, a ovoga je, eto, izgubio u prokletom ratu. Kasnije je umrla i mama, koja je tugu nosila u sebi.
Matina djeca odrastala su tek od sjećanja na tatu čiji im se lik urezao u pamćenje iako su bili još mali.
Tata, u uniformi, i njihov rođendan...
- Dugo sam se nadala da je možda zarobljen, da je preživio. Ne shvaćam ni danas da je mrtav, očekujem da se odnekud pojavi, tako mi je lakše. Nemam njegova groba i dok živim tražit ću ga. Teško je i njegovoj djeci koja žive ovdje u selu, u toj istoj kući. Sad već imaju svoje obitelji, ali uvijek se sjećaju tate. Dugo sam zamjerala njegovoj postrojbi što nam nitko nije službeno rekao što se dogodilo. Jako mi je žao što se nigdje i nikad ne spominje da je moj brat bio taj koji je srušio prvi avion pucajući na njega puškomitraljezom, i to na početku rata, kad su avioni počeli nadlijetati iznad Vukovara i Vinkovaca. Popeo se na jedan zid u Nuštru, gađao ga i pogodio. Bio je skroman pa se nije hvalio, ali ja to znam. Moj brat će zavijek biti moj heroj - govori Marica dodajući kako joj je jako žao što ga više nema.