Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
29 komentara

Umalo smo se poubijali, a onda me spasio u paklu Vukovara...

Jedan drugome spasili su živote prije 28 godina: Odjeven u martićevsku odoru, hrvatski branitelj Mladen Novak - Mrakan, spasio je Hrvoja Mađarevića. Nakon izlaska iz logora našli su se i ostali prijatelji

Foto: Sandra Šimunović/Pixsell
29 komentara

Tog 19. studenog 1991., dan nakon pada Vukovara, hrvatski branitelj Mladen Novak zvan Mrakan u Kombinatu Borovo pripremao se za proboj. Jugovojska i četnici iz minute u minutu nadirali su prema objektu u kojemu su spas pronašle stotine civila i branitelja. Mrakanova glava bila je iznimno tražena među neprijateljskim redovima, a on ju je pod svaku cijenu želio sačuvati.

Dok je na sebe navlačio martićevsku odoru kako bi se što lakše provukao kroz neprijateljske linije, jer je s dugačkom kosom i bradurinom nalikovao na četnika, još jedan hrabri branitelj Hrvoje Mađarević pokušavao je spasiti svoj život.

Iako je imao samo 20 godina, njegova uloga u obrani Vukovara bila je nemjerljiva. S gotovo smrskanom nogom puzao je prema Kombinatu Borovo, takozvanoj obućari, da ga se ne dočepaju četnici. Jer osim što je dezertirao iz JNA, oficiri i majori raspitivali su se te na sve načine pokušavali dokopati mladog srčanog zapovjednika pod nadimkom Kuštro.

Mislio da je četnik

- Situacija se mijenjala iz minute u minutu, gubili smo položaje i morao sam doći do obućare na sigurno. Na glavni ulaz tvornice nisam mogao jer su ga već nadzirali neprijatelji. Ograda tvornice bila je srušena te sam dopuzao do zgrada skladišta. Naslonio sam se na jednu od zgrada, podigao pogled i pred sobom vidio čovjeka u maskirnoj martićevskoj odori, dugačke kose, brade, naoružanog mitraljezom ‘Srpkinja’, koji je tad proizvodila Zastava - započinje nam priču Hrvoje Mađarević (48).

Nasmiješi se, pogleda u Mrakana, prijatelja na kojeg je tog 19. studenog umalo potegao pištolj misleći da je četnik, a s kojim ga sad veže čvrsto i neraskidivo prijateljstvo. Kao mladić ga je i prije rata viđao u Vukovaru, a od prijatelja čuo da je srpske nacionalnosti. Tog studenog u okrugu Borova bio je uvjeren da se pred njim nalazi jedan od teritorijalaca i da će ga na licu mjesta ubiti.

- Imao sam ranac, zolju, mitraljez i bombe te krenuo prema Domu tehnike, gdje su me dvojica prijatelja čekala da zajedno krenemo u proboj. Na tom putu naišao sam na dečka, ranjenog branitelja naslonjenog na zgradu. Noga mu je bila zavijena, bio je teško ranjen i nije mogao dalje. U tom trenutku sam podigao mitraljez, on posegnuo za pištoljem i umalo smo se poubijali. Kako sam mu se približavao, rekao mi je da me zna i da me zovu Mrakan. Vidio sam da ne može dalje, da ga boli, i u djeliću sekunde odlučio ga odnijeti na sigurno u obućaru - uključuje se u priču Mrakan dijeleći s nama svoja sjećanja.

Na dogovor s prijateljima za proboj ionako će kasniti, a ako ostavi Hrvoja na tome mjestu, ubit će ga četnici na toj vjetrometini. Stoga je ranac i zolju stavio na prsa, Hrvoja na leđa, a mitraljez u ruke kako bi imao ravnotežu. Nekako su dopuzali do skloništa obućare.

- Sjećaš se Hrvoje, tu sam te ostavio kod doktora Vladimira Emedija. Zahvalio si mi što sam te spasio, a ja sam ti odgovorio kako ne znam jesam li te spasio, ali sam ti pomogao i da sada imaš više šanse da preživiš. Pozdravili smo se i otišao sam do mojih prijatelja, kojih tad više nije bilo - ispričao je Mrakan.

Nakon njegova odlaska Hrvoje je završio u logoru u Stajićevu, a potom u Sremskoj Mitrovici.

Saznao je da je i Mrakan u tom istom logoru, samo u samici, no nisu se sreli tijekom tih devet logoraških mjeseci. Nisu se sreli ni na velikoj razmjeni u Nemetinu 14. kolovoza 1992. godine.

Prvi put su se susreli u Vlaškoj ulici u Zagrebu. Slučajno i spontano u hodniku zgrade u kojoj je bio smješten vukovarski stožer.

- Stajao sam i pričao baš s doktorom Emedijem, kad sam vidio nekoga dečka kako trči. Mislio sam da je dobio neke braniteljske zaostatke. A on je stao ispred mene. Upitao me jesam li ja Mrakan. Kimnuo sam. Bio sam ošišan, obrijan, s naočalama koje nisam nosio u ratu i silno mršav. Odjednom me taj dečko uhvatio ispod pojasa i počeo vrtjeti ukrug. Vikao sam mu da me spusti. Mislio sam da sam mu možda u logoru dao cigaretu. A on me upitao: ‘Ti ne znaš tko sam ja?’. Gledao sam kako se skida i pokazuje nogu. Upitao sam ga: ‘Bože dragi, jesi li ti onaj dečko kojeg sam nosio u obućaru?’. Kimnuo je i rekao: ‘Da, ja sam Hrvoje Mađarević i hvala ti što si mi spasio život’ - prepun emocija prisjeća se Mrakan.

Tog dana rodilo se neraskidivo prijateljstvo.

Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL

Dijeli nas 300 km, ali živimo kao da smo jedan pored drugoga

Zapečaćeno je u obližnjem kafiću uz obilje pića, suza i zagrljaja. Nastavljeno je i danas.

- Normalno je da će pravi branitelji koji su 1991. bili jedan uz drugog, dijelili dobro i zlo, živjeli iz sata u sat ne znajući hoće li se više vidjeti, ostati pravi i dugovječni prijatelji, dok ih smrt ne rastavi. Mrakana i mene dijeli 300 kilometara, ali živimo kao da smo jedan pored drugog. Taj susret 19. studenog 1991. ne možemo i ne smijemo nikad zaboraviti, ni on ni ja - govori Hrvoje.

Pred ovogodišnju obljetnicu pada Vukovara, Hrvoje je Mrakana prvi put ugostio u svojem osječkom domu i upoznao sa suprugom Melitom (41), kćeri Laurom te sinovima Franom (12) i Bornom (15).

Susret je bio nabijen mnoštvom emocija. Posebno dirljivo bilo je upoznavanje Mrakana s Laurom, kojoj je baka Anka, Hrvojeva mama, pričala o čovjeku koji je njezinu tati spasio život. Čak je Mrakanu i pisala, a on je ta pisma donio u Osijek.

- Laurice moja, izrasla si u prekrasnu djevojku. Vidi, sjećaš li se kad si mi napisala ova pisma? Tvoj Mraki je mislio na vas cijeli život i sačuvao sam sve da vidiš koliko poštujem tebe i tvoju obitelj. Hvala ti što si mi se tako lijepo obratila - govorio je Mrakan Lauri nježnim, gotovo očinskim glasom.

Gledajući u ta pisma, uz Laurin, tad dječji rukopis, ugledao je još jedan poznati stil pisanja. U Hrvojevu osječkom stanu, uz njegovu obitelj koja ga je primila kao svoga, pred očima mu je izronio Ankin lik.

Preminula je u kolovozu ove godine, no Mrakan se živo sjeća te 1996. godine, kad mu se s putnim torbama pojavila na vratima stana u Gradu mladih u Zagrebu, gdje je živio kao prognanik.

- Kuhao sam juhu i netko je pokucao na vrata. Čuo sam ženski glas kako govori: ‘Dobar dan, oprostite, živi li ovdje Mladen Novak?’. Prvo sam pomislio da je neka moja tetka, ujna ili strina koju ne poznajem. Gledao sam u tu ženu kako s torbama stoji na vratima i ispričao joj se što je ne poznajem. Odgovorila je: ‘Znam sine da ne znaš tko sam. Ja sam majka Hrvoja Mađarevića i hvala ti što si spasio mojega sina - prisjeća se Mrakan dodajući da su se nakon tog saznanja izgrlili i isplakali.

Od tog trenutka Anka je, sve do smrti, Mrakana gledala kao drugog sina. I s njim često komunicirala.

- Anka i ja smo se često čuli i dopisivali, a nekoliko puta se i sreli. Intenzivno smo kontaktirali, sve dok nije umrla 4. kolovoza ove godine. Obišao sam njezin grob na starom groblju u Vukovaru - rekao je Novak.

Dvojica istinskih prijatelja i ravnopravnih ratnika obišli su i mjesto na kojemu su se prvi put sreli. Tog studenog 1991. godine bili su mladići koji se trude preživjeti i opstati. Danas, 28 godina kasnije, zreli su ljudi, zahvalni na svemu lijepome što im je poklonio život. A poklonio im je puno.

- Ponosan sam na Mrakana, na naše prijateljstvo, na masu svih prijatelja branitelja. Mi zaista jesmo brothers in arms - zaključila su na rastanku dva prijatelja.

POGLEDAJTE VIDEO:

Tema: Hrvatska

Možda vas zanima i ovo:
Message