Iako im se kuće mogu pronaći na zemljopisnim kartama, a imena u telefonskim imenicima, ljudi na Baniji u stvarnosti ne postoje. Bar ne u punom smislu te riječi. 24sata pokreću serijal Zaboravljeni, u kojem ćemo cijeli mjesec objavljivati po jednu reportažu na dan kako bismo upozorili na preživljavanje tih ljudi. 29 dana, 29 reportaža.
U arhivu jednih dnevnih novina, u gornjem lijevom kutu, odmah pored rasporeda filmova u kinima, stisnuo se maleni članak. U njemu piše kako su predsjednica zagrebačke organizacije SDP-a i tajnik posjetili obitelj Krznarević koja je sa svoje sedmero djece izbjegla iz Gline i smjestila se u trošnoj kućici nedaleko od Velike Gorice bez osnovnih sredstava za život. Naslov je bio "Kruh za Krznareviće". Datum je bio 4. rujna 1993. Tajnik je bio Milan Bandić.
Dvanaest godina kasnije, bivši predsjednički kandidat posjećuje istu obitelj, ovaj put s desetero djece. Jedanaest godina kasnije, bivši župan obilježava Svjetski dan voda s Krznarevićima, najavljujući pitku vodu.
- Istina je, pokojni Bandić bio je kum jednom djetetu. Ne znam kakve je veze tad imao s Banijom. Bio je sa mnom par puta, došao je ovamo. I onda... Kad je došao na gradonačelničko mjesto, zaboravio je i na kuma i na... Ma joj. Nije ni pogledao... Nije se javljao. Dobro, život je takav, ide dalje.
Ivo živi u Velikoj Solini, zabačenom selu iza šume. On i supruga imaju desetero djece. Sjedi za stolom u polumračnoj prostoriji. Govori tiho, teško je uhvatiti svaku riječ.
- Sad ih je ovdje osmero. Jedna je udana, jedan je u ustanovi. Ima posebne potrebe. Tu sam cijeli život. Rođen tu. Tu sam i odrastao. Bilo nas je dvanaestero pod jednim krovom. Nabijeni u ove prostorije. Kuća ima žutu naljepnicu. Bio sam gore kad je... Dizalo me od zemlje. Bacalo me. Temelji se spuštaju. Nemaju željeza ni zere u sebi. Ovi iz obnove nisu stavljali. Samo ploča. I onda je pukla. Kuća je iz državne obnove, one nakon rata, tako je. Curi voda kad se kupamo. Nemamo vodovod, koristimo kante. Nema ni bunara. Imamo neke u kojima je voda mutna. Vatrogasci nam donose.
Ivina djeca se okupljaju. Grle se za fotografiju. Mače se šeće među namještajem.
- Njegovatelj sam, od toga imam primanja. Prije sam radio u komunalcu. Supruga ima 420 kuna socijale. Nije radila, nije mogla od djece. Zamalo su joj i to ukinuli. Treba nam... treba nam pristojan dohodak. Treba nam da se ona kuća tamo završi, ona što je gradimo sa strane. Nalili smo temelje, kupili cigle na kredit preko sina. Nakon što vrati kredit, ostanu mu dvije i nešto tisuće kuna. Petero djece ima posebne potrebe. Sedmero ima epilepsiju. Jedan je dobio tek s dvadeset dvije godine. Tad je dobio prvi napadaj. Koliko su česti? Ona, ona s mačićem, njoj su češći. Ostalima rjeđi.
Ivo nabraja djecu, nabraja im godišta. Jedna kći ga podsjeća na još jedno ime.
- On je stradao. Utopio se dok smo bili u progonstvu. Nisam ga spominjao, njega nema više. Ja... imam osjećaj da sam izbrisan s lica zemlje. U potresu su nam promijenili broj kuće. Broj koji imam u dokumentima, gdje sam rođen. Sva moja djeca ga imaju u papirima. Država... Imam osjećaj da nas tjera u... Dio djece ima 1750 kuna invalidnine. Može li se od toga živjeti? Može li? Povećavaju ovo, povećavaju ono, a nas nitko ne spominje. Nas, roditelje njegovatelje... Ja sad idem u penziju, šezdeset i šest godina je tu. Kolika će ona biti? Ne znam. Ne znam.
Snijeg u dvorištu se smrznuo i pomiješao s blatom. Ivo pokazuje započetu bauštelu.
- Ono što gradimo ima 58 kvadrata, nema više. Sve od svojih sredstava. Od svojih ruku. Krpamo se. Tamo iza su kontejneri i kamperi. U njima smo preko ljeta. Kad je lijepo vrijeme i kad se može. Ne možemo dobiti lampu ovdje, iako je rasvjeta provedena. Kao da tražiš zlatnu polugu. Bio sam kod gradonačelnika. Rekao je da će doći vidjeti. Nije došao. Bio sam i kod predsjednika Josipovića. Bio sam. Ništa od toga. Onu kućicu tamo, vidiš, tamo preko, i nju sam radio. Sam. Tu smo spavali nakon potresa. Svi.
Uski drveni kućerak sad je prekrcan stvarima. Izgleda kao skladište. Jedan od sinova gaca kroz blato. Zakopčan je u radni kombinezon.
- Imamo kokoši i nešto zečeva. I pasa i mačaka. Ne mogu ih baciti na ulicu. Ne mogu, čovječe, kako ću? A i neće oni da odu odavde... Veprovi nam dolaze. Pod prozore dolaze. Ima i čagljeva. Vukova. Čujem ih kako zavijaju. Usred noći. Psi uvijek počnu lajati...
Poželjeli su nam sretan Božić na odlasku.
Velika Solina, 13. prosinca 2022.