Njegovu košulju izvadi iz ladice kad je uhvati jaka čežnja. Mora opipati nešto njegovo. Tako joj je lakše. Malo plače, malo mu priča... A onda opet spremi košulju u kutiju i dugo gleda kroz prozor. Možda jednom i dođe, možda se javi...

Ovakve potresne riječi već godinama slušaju i zapisuju naše novinarke Romana Bilešić i Danijela Mikola dok razgovaraju s obiteljima, s majkama i suprugama, očevima i kćerima ljudi nestalih u ratu. I dok oni iščekuju bilo kakvu vijest o svojima, utjehu pronalaze u njihovim fotografijama, u njihovoj odjeći, u predmetima koje čuvaju kao uspomenu na one koji spomenika nemaju. Nemaju ni groba, nemaju im gdje zapaliti svijeću. Tim je majkama, ženama, kćerima ili sinovima, zajednička samo jedna želja: Da imaju gdje otići zapaliti svijeću. Da imaju kome sjesti na grob i isplakati se. Ili popričati, šaptati o životu...

Prije tri godine je Sandra Šimunović, fotografkinja agencije Pixsell, snimila 28 portreta ljudi koji grle, drže i gledaju te uspomene, 28 portreta ljudi koji tragaju za svojima, 28 portreta tuge, ali i nade. Nade da će jednom sudbina njihovih sinova, očeva ili muževa biti rasvijetljena, nade da će biti dostojanstveno pokopani.

Zagrepčanke Antonija i Veronika tri desetljeća čekaju istinu o nestalom ocu i suprugu Dušku Smeku. U ponedjeljak je bila točno 31 godina otkako je Veronika zadnji put čula Duška.

"Krajem kolovoza 1991. došao mi je u NIK, gdje sam radila. Rekao mi je da odlazi u Vukovar. Ja sam ga molila da ostane, da ima i drugih ratišta koja su bliže. Nisam ga mogla razuvjeriti. Samo mi je rekao: Idem tamo kamo idu svi. Ja te sada ostavljam, ali znam, ako mi se što desi, da će moje dijete imati sve."

Mjesec i pol dana prije Veronika i Duško su proslavili šestu godišnjicu braka. Preko radio-stanice su se čuli 14. studenoga 1991. Rekao je: "Uskoro se vidimo, dolazim doma". Ali, više se nikad nisu čuli ni vidjeli. Duško je sa suborcima držao Sajmište. Krenuli su u proboj.

"Oni koji su se uspješno dočepali slobode došli su mi na vrata i rekli: Ako Duško ne dođe tijekom noći, neće se ni vratiti. Govorili su mi da je bio jako dobar borac i dobar čovjek. Od njih sam saznala da je zapeo u zloglasnom Plavom podrumu, mučilištu u Petrovcima..."

Antonija je imala pet godina kad joj nestao otac. Ne sjeća se dobro kolovoškog dana kad je otišao za Vukovar, ali pamti trenutak kad ga je posljednji put vidjela:

"Jedne noći, dok sam spavala, osjetila sam da je netko sjeo pored mene. Sjećam se kao i sada da sam se okrenula i vidjela tatu. Osjetila sam kako me draga po ruci. Onda je otišao. I nikada iza toga nisam ga vidjela ni sanjala".