U više sam navrata pisao o odnosu dijela hrvatskog društva prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ustaškom pokretu i režimu te istaknutim ustaškim političkim i vojnim dužnosnicima. Taj odnos, nažalost, pokazuje da je glavni kriterij kojim se ocjenjuje prošlost nacionalizam. Upravo zbog toga se cijeni i veliča svaka država koja je barem po imenu bila “hrvatska”, iako se ta i takva zasnivala na odricanju od teritorijalnog suvereniteta, rasnim zakonima, etničkom čišćenju i masovnim ubojstvima (nepoželjnih) civila. Ovakav odnos prema ustaškoj državi i ustaškom režimu nije plod neznanja nego upravo znanja. A to znači da nema potrebe upozoravati na povijesne činjenice jer svatko tko to čini podrazumijeva navedene postupke kao negativne, nepoželjne i vrijedne osude. Ali ako ste nacionalist, rasist i šovinist, onda za njih uvijek tražite i imate opravdanja. S obzirom na to da prezire internacionalizam, a etničku čistoću pretpostavlja multikulturalizmu, svaki nacionalist pokrete koji se zalažu za ravnopravnost među ljudima i narodima doživljava kao prijetnju i opasnost. To je dio odgovora na pitanje zašto hrvatski desničari, revidirajući povijesne činjenice, nastoje partizanski pokret prikazati antihrvatskim i zločinačkim. Velika većina onih koji tako misle i govore po zanimanju su svašta samo ne povjesničari.
A što o partizanskom pokretu misli jedan povjesničar? Evo samo nekoliko misli.
U onim teškim i sudbonosnim danima na početku Drugog svjetskog rata Vlado Janić sa skupinom drugova, pripadnika Komunističke stranke Hrvatske, pružio je primjer velike ljudske hrabrosti, političke odlučnosti i nacionalnog poštenja. Dan kad je Vlado Janić sa svojim odredom krenuo u antifašističku borbu Republika Hrvatska proglasila je svojim državnim blagdanom. Tim je činom nova demokratska Hrvatska na dostojan način iskazala koliko visoko cijeni osobni doprinos Vlade Janića Cape i svih onih koji su se pod antifašističkim zastavama borili za slobodnu Hrvatsku, omogućivši stvaranje zavnohovske federalne Hrvatske, oslobođenje Istre, Rijeke, Zadra i otoka, a time ne samo održanje hrvatske državnosti nego i svrstavanje Hrvatske među pobjedničke zemlje demokratske koalicije u Drugom svjetskom ratu.
Jedna od najčešće ponavljanih etičkih zamjerki na račun partizanskog rata jest da se služi metodom sile i terora, čak i prema vlastitom stanovništvu, te da svoje uspjehe u borbi zahvaljuje razbuktavanju “životinjskih instinkata” prema pripadnicima neprijateljske vojske i provali svake razuzdanosti uopće. Nikakve obmane o partizanskom pokretu nisu tako bezočne kao one koje mu odriču svaku etičku i moralnu vrijednost jer to je upravo oružje koje mu je davalo svu snagu i osiguralo mu konačnu pobjedu. Partizanski pokret nastaje ni iz čega i može rasti i pobijediti samo pod uvjetom da ga na temelju priznatih etičko-moralnih vrednota - ciljeva i postupaka koje utjelovljuje - prihvati cio ili barem većina naroda do potpuna poistovjećivanja s njime, radi ostvarenja velikih plemenitih ciljeva kojima je svaki partizanski borac i cio narod prožet u svojoj borbi za slobodu. Ni jedna ozbiljnija kritika (iako ponajčešće i ta nije potaknuta plemenitim razlogom) s etičkog stajališta: da partizanski rat iziskuje velike nerazmjerne žrtve, ne može dovesti u pitanje njegovu etičku opravdanost. Sva suvremena povijest govori da su one nacionalne slobode i nezavisnosti koje su bile izvojevane oslobodilačkom oružanom borbom vlastita naroda dale najveće rezultate i sadržavale u sebi najveće vrednote, što je sve urodilo bogatim dugotrajnim plodovima, skratilo i spriječilo žrtve u budućnosti.
Na djelatnu oružanu oslobodilačku borbu, odnosno obrambeni rat protiv okupatora, upućuju zbog toga i svi psihološki razlozi: ona povoljno djeluje na jačanje nacionalnog duha, a istodobno na slabljenje daljih namjera neprijatelja. Zbog toga oslobodilačka i revolucionarna razdoblja znače velike otkucaje i preporođaje nacionalnog života, koji su opredijelili povijest, kako pojedinih naroda tako i čovječanstva uopće. I zato gotovo u svim narodima i preteže misao da su oni u životu naroda nešto izvanredno, najvrednije, što se čak ne može mjeriti uobičajenim, do tada uvriježenim etičkim mjerilima.
Nažalost, s podosta ljubomore moram priznati da sve što ste upravo pročitali o partizanskom pokretu nije rezultat moje, ali ni umjetne inteligencije. Sve navedeno inteligentno je sročio čovjek koji je kao partizan sudjelovao u Drugom svjetskom ratu, zatim na Vojnoj akademiji u Beogradu diplomirao s temom iz vojne povijesti, te naposljetku kao umirovljeni general JNA obranio doktorski rad iz povijesnih znanosti.
A tko sam ja da proturječim kolegi povjesničaru Franji Tuđmanu. Taj oblik nepoštovanja dokazanog hrvatskog domoljuba i “oca moderne Hrvatske” prepuštam članovima njegove stranke i ostalim hrvatskim desničarima.