Na praznik rada, međunarodni, ne treba se sjećati samo radnika u Chicagu, povijesti davnih klasnih borbi, nego bi bilo dobro prizvati u pamet da negdje na marginama naše pažnje još postoji nešto što se nekad zvalo proletarijat
Vidi originalni članak
Prvi maj kao praznik nije nastao uz miris graha, već u surovim klasnim sukobima u Chicagu 1886. Borba za “tri osmice” - osam sati rada, odmora i kulturnog uzdizanja - bila je izraz očajničkog otpora američkih radnika protiv, tad doista neljudskog, izrabljivanja. Nekad su i djeca od šest godina radila u tvornicama, po 12 i više sati dnevno. Treba čitati Dickensa, Engelsov “Položaj radničke klase u Engleskoj” ili Orwellovu knjigu “Nitko i ništa u Parizu i Londonu” (veliki pisac u Parizu je 1929. od sedam ujutro do ponoći prao suđe u hotelu) da se shvati kakav je nekoć bio položaj radnika i otkud radikalizam klasne borbe. Kad je 1889. u Parizu utemeljen Međunarodni praznik rada, on je postao svjetski simbol klasne solidarnosti.