Zagrepčanke Marina Frlan i Martina Brundić nisu dvojile što učiniti kad je njihovim sinovima trebala transplantacija bubrega. Dale su im organe i omogućile novi život.

- Još u trudnoći liječnici su rekli da moram prekinuti trudnoću jer će beba umrijeti zbog nerazvijenog urinarnog trakta, a ako se i rodi, oštećenja će biti tolika da neće dugo živjeti. Suprug i ja na to nismo htjeli pristati - opisuje bolne početke agonije mama Marina Frlan (34). Njezin Filip (5) rodio se u 32. tjednu trudnoće s dijagnozom valvule stražnje uretre. Mjehur mu se slabo razvio, a bubrezi mu nisu radili. S devet dana već je krenuo na hemodijalizu i proveo na intenzivnoj šest mjeseci.

Uz brojne komplikacije, nastavio je kod kuće s peritonejskom dijalizom do tri i pol godine. Bez nje dječak je umirao.

- Mi smo od početka znali da će mu trebati bubreg te smo se suprug i ja odmah dogovorili da će netko od nas biti donor. Čekali smo pravi trenutak. U Hrvatskoj ne rade transplantacije tako maloj djeci pa su nas lani u srpnju poslali u Francusku u dječju kliniku u Lyonu. Ondje su Filipu najprije napravili umjetni mjehur od dijela njegova debelog crijeva, a već pet mjeseci poslije u planu je bila transplantacija - prisjeća se mama Marina dodajući kako je ona bila donor.

Morala je proći liječničke testove koji su pokazali da je zdrava i da njezin bubreg odgovara Filipu.

- Iz anestezije sam se probudila isti dan. Taj dan me ništa nije boljelo, ali sljedećeg mi je bilo loše. Operaciju su radili laparoskopski tako da imam minimalan rez od samo nekoliko centimetara. Već trećeg dana sam izašla iz bolnice - nastavila je. Kaže da se danas osjeća odlično i nema nikakvih tegoba. - Moj Filip je procvao. Odmah mu se popravila krvna slika, a bubreg je počeo raditi. Vratio mu se apetit i on je danas sretan i veseo dječak - rekla je Marina. Tijekom svega toga dogodilo se i maleno iznenađenje - mama Marina ostala je trudna pa je Filip dobio brata Marka (4).

Procvat je doživio i Kristijan Brundić (12) iz Zagreba, kojemu je majka Martina (40) darovala svoj bubreg. Kristijan se rodio kao nedonošće u 36. tjednu trudnoće. Liječnici su u devetome mjesecu života ustanovili da ima neuroblastom, tj. tumor nadbubrežnih žlijezda. Odmah je krenuo na kemoterapiju u Klaićevoj. Prošao je osam ciklusa, no nije pomoglo. Tumor je bio prilično velik i na nezgodnome mjestu.

- Postojala je mogućnost da ne preživi operaciju pa su mi liječnici sugerirali da potražim stručnjake u SAD-u koji imaju bolje uvjete nego što su ovdje u Hrvatskoj - kaže Martina, koja se spakirala i s Kristijanom otišla u SAD. Ondje su mu u svibnju 2004. godine liječnici operirali tumor i uspješno ga izvadili, no situacija se zakomplicirala.

- Paradoks je bio u tome da su bubrezi funkcionirali s tumorom, no čim su ga izvadili, bubrezi su otkazali. Kristijan je mjesec dana bio u induciranoj komi, radili su mu hemodijalizu te već tada rekli da je oštećenje bubrega trajno i da će trebati transplantaciju. Uspjeli su ga nekako osposobiti i vratili smo se doma - objasnila je Martina. Tijekom sljedećih 10 godina uspjeli su održati funkciju makar jednog bubrega. No stanje se zakompliciralo krajem 2013. Kristijan je oslabio, prestao rasti i izgubio apetit. - U bolnici na Rebru su ga stavili na listu za transplantaciju. No znala sam cijeli njegov život da će mu trebati bubreg pa sam bez razmišljanja ponudila svoj. Ove godine u ožujku bili smo na operaciji - kaže Martina sretna što je Kristijan konačno zdravo dijete. - Kristijanu sam obećala da će iz bolnice ravno u McDonald’s jer nikad nije smio jesti hamburgere, čips i sličnu hranu. Nešto što drugi doživljavaju zdravo za gotovo, nama je bio luksuz – nasmijala se. Dječaku se vratio apetit, nastavio je rasti i danas se ne razlikuje od vršnjaka. Naše sugovornice ističu da se osjećaju odlično i ne vide razliku na razdoblje prije i poslije transplantacije.