Na veliko oduševljenje lokalnih stanovnika dubrovački tramvaj pušten je u promet 22. prosinca 1910. godine. Bile su tu dvije tramvajske linije: od Pila do kolodvora (željezničke stanice), te od Pila do Lapada. U motorna kola ulazilo se na stražnjoj, a izlazilo na prednjoj platformi, dok su u prikolicu ulazili sa svih strana. Prvih godina bio je obojen u zeleno, da bi tijekom dvadesetih godina prošlog stoljeća dobio svoju prepoznatljivu boju - narančasto-žutu.
Bio je tramvaj stalna, al ne baš prebrza veza između Pila, Gruža i Lapada. Mnogi Dubrovčani su se šalili s tim govoreći "Ako ti se žuri, pođi pješice"...
Postojala je uoči Prvog svjetskog rata ideja da se pruga produži od Pila do Ploča, za to su bila osigurana i znatna sredstva, ali zamisao nikad nije realizirana.
Od samog početka prometovanja popularni "Žućko", kako su ga zvali, imao je i vagon za poštu, a mogle su se naručiti i posebne tramvajske vožnje izvan voznog reda.
Tragedija mu je presudila
No, uslijed dotrajalosti i otkazivanja kočnica, 7. ožujka 1970. oko 9 sati ujutro tramvaj broj 5 iskočio je iz tračnica.
Tramvaj se tog jutra kretao na relaciji Pile – Lapad i spuštao velikom brzinom tadašnjom ulicom Maršala Tita (današnja Branitelja Dubrovnika) na posljednju tramvajsku stanicu. U jednom trenutku iskočio je s tračnica, a zatim pojurio 27 metara s jedne na drugu stranu ceste, srušio ogradni zid neposredno kod vrata od Pila i survao se sa četiri metra visine u park u Pilama.
Prema izjavama očevidaca, tramvaj je iznenada dobio ubrzanje nakon što je prošao zavoj kod zgrade tadašnjeg rodilišta.
Život je izgubio 56-godišnji zaposlenik poduzeća "Auto-Dubrovnik" Hamdija Ovčina, dok je 14 osoba ozlijeđeno. Tramvajska kola potpuno su uništena, tako da je pričinjena i velika materijalna šteta.
- Zbog panike medu putnicima i gužve koja je tom prilikom nastala nisam uspio izvući i svoju ženu koja je u nezgodi zadobila teže povrede - rekao je neposredno poslije nesreće službenik s Lopuda Ivica Mihaljević.
Oproštaj je bio svečan i tužan
U jednom od zapisa, koji se nalazi u arhivu Dubrovačkog vjesnika, Ahmetović uspoređuje događaj iz 1910. kad je tramvaj pušten u pogon i onaj kad se Dubrovnik zauvijek rastao s njim
„Kakve li razlike između ta dva događaja! Sudionici onog prvog, tada još dječaci i djevojčice a danas ljudi u poodmaklim godinama, prisjećaju se da je tramvaj okićen cvijećem dočekan na Pilama s neopisivim veseljem, što nije bilo nimalo čudno kad se zna da su supermoderna tramvajska vozila, tek izgrađena u Čehoslovačkoj tvornici "Križik", trebala da zamijene onih nekoliko kočija i trošnih omnibusa sa konjima koji su do tada prevozili putnike od Gruža do Dubrovnika. U prošli petak, međutim, mnoštvo od oko pet tisuća naših građana okupilo se na Stanici Lapad da starom i u dugogodišnjoj neumornoj vožnji isluženom tramvaju kažu svoje posljednje zbogom i hvala. Bili su to trenuci koliko svečani toliko i tužni, ispunjeni nekom čudnom i tihom sjetom zbog još jednom potvrđenog saznanja o neminovnoj prolaznosti svega pa tako i stvari koje su čovjeku u dugotrajnoj korisnosti postale veoma drage i - gotovo nenadoknadive.
Mnoge generacije Dubrovčana prema tramvaju gaje jedan poseban odnos. Zato su se među mnoštvom svijeta našli bivši i sadašnji radnici poduzeća Tramvaj, i djeca iz škola i vojnici, i domaćice s torbama u rukama i ljudi koji su našli neku izliku da prekinu redovan posao, čak i osamdesetogodišnjaci koji su ustali iz bolesničkih postelja da bi posljednjim pogledom na žuta vozila još jednom obnovili u sjećanju uspomene na davno minule događaje iz djetinjstva i rane mladosti“.