To je to što me zanima!

Eutanazija: Tragedija obitelji iz Siska podijelila je stručnjake

Otac je ubio vlastitu kćer, a dr. Anica Jušić smatra da je to učinio iz očaja. Taj čin ne odobrava, ali ga može razumijeti. Kaže da mu prije toga društvo nije pomoglo
Vidi originalni članak

Sjećam se bolesnika iz svoje ordinacije, nekadašnjeg branitelja. Došao mi je zbog PTSP-a. Među ostalim je tražio moje mišljenje o, za njega, posebno traumatičnom doživljaju. Kada se za vrijeme borbi vratio na područje s kojega se njegova jedinica morala povući, našao je dva svoja suborca, prijatelja, nabijena na kolac. Urlali su od bolova, raspadajući se, i zaklinjali su ga da ih ubije, da im dokrajči neizmjernu patnju. Uzeo je revolver i opalio im u potiljak. Pitao me je li ispravno pristupio, prisjetila se slučaja iz svoje prakse umirovljena specijalistica neurologije, prof. dr. sc. Anica Jušić, osnivačica i predsjednica Hrvatskog društva za hospicij. 

Slučaj Siščanke Marijane Gregurić (23), koju je usmrtio otac nakon što je tri godine provela u budnoj komi trpeći jake bolove, ponovno je u hrvatskoj javnosti otvorio raspravu o eutanaziji. 

Nakon što je ubio svoju mezimicu, Marijanin je otac Joso pokušao na isti način presuditi sebi. Nagutao se tableta i prerezao si žile, ali su ga liječnici uspjeli spasiti. Dr. Jušić ne odobrava njegov čin, iako ga može razumjeti. 

Dr. Jušić, koja je pokrenula hospicijski pokret u Hrvatskoj, smatra da nema ničega humanoga u umjetnom, nasilnom produljenju života bez ikakve kvalitete

- Vjerujem da je to učinio iz očaja. Ali odgovornost za to ne leži samo na ocu. Leži na cijelom društvu koje mu prije toga nije pomoglo, kao što sustavno ne pomaže umirućima, neizlječivo bolesnima i njihovim obiteljima - kazala je Jušić. 

Prisjetila se slučaja mlade žene koja je pogreškom anesteziologa na Rebru 24 godine živjela u nekoj vrsti budne kome, trpeći stravične bolove. 

- Još mi u ušima odzvanjaju njezini krikovi. Moja je ordinacija bila u neposrednoj blizini njezine sobe. Iako su vrata njezine i moje sobe bila zatvorena, ti urlici, gotovo neljudski, i dalje su dopirali. Cijeli je odjel odzvanjao - ispričala je. 

Žena se zvala Marija i bile su joj 34 godine. Bilo je to 1960. godine. Dr. Jušić, koja je pokrenula hospicijski pokret u Hrvatskoj, smatra da nema ničega humanoga u umjetnom, nasilnom produljenju života bez ikakve kvalitete. 

>>> Više pročitajte u 24sata Expressu

Idi na 24sata

Komentari 72

  • Ivana27_1 21.10.2012.

    Jadan onaj ko drugoga mora moliti za casu vode..jadan onaj kome minjaju pelene i koji je po cile dane u krevetu...zivi u boli i ocaju...po mene eutanazija nije ubojstvo nego dobro djelo...imala sam baku koja je lezela 15 gorkih godina nepokretna u krevetu i 3 puta se pokusala ubiti..molila Boga da ju uzme...cak ga je okrivljavala sta je drzi na zivotu...ko je nju razumio?mi smio se izmnjenjivali kraj nje i pomagali joj...ali smo joj cin ili samo gore...kako je njoj bilo svaki put kad joj je vlastiti sin minjao pelene?ili ja..djete od 15 godina?Nedaj Boze nikome...ni onome najgorem neprijatelju..

  • Aranka 21.10.2012.

    Ne osuđuj nikada nikoga, dok ne upoznaš i drugu stranu priče! Nekada je "hrabrost" napraviti nešto slušajući srce.

  • Bili Joso 21.10.2012.

    Eutanazija je potrebna. Eutanaziju treba izvršiti stručni tim liječnika u suglasnosti s najužim članovima eutanizirane osobe.

Komentiraj...
Vidi sve komentare