Krimić. Raspad Jugoslavije i osamostaljenje Hrvatske nisu samo štura politička povijest nego, kao u romanima Dostojevskog - najboljim primjerima žanra - grandiozne političke promjene služe kao kulise uzvišenim ili podlim osobnim pothvatima dok se potresne ljudske drame odigravaju u ambijentima crne kronike. Raskoljnikov iz "Zločina i kazne" ubija staricu gledajući jednim okom Napoleonovu svjetsku revoluciju; likovi iz "Bjesova" čine najniže zločine u ime uzvišenih ciljeva, najavljujući Staljinovu epohu. Ništa nije fantastičnije od stvarnosti, kaže ruski pisac. 

To isto, životno poetsko načelo, vrijedi i za slučaj Stjepana Đurekovića, brutalno ubijenog emigranta oko čijeg se trupla posložio roman napetiji od bilo koje fikcije, čiji se rasplet nazire tek trideset godina nakon njegove smrti... Nafta, politika, ljubavnice, skupa odijela i luksuzni automobili, romani, raspad jedne i stvaranje druge države - sve je tu. 

Knjiga Orhideje Gaure Hodak "Tuđman i Perković" žanrovski ne pripada krimićima nego političkoj ili povijesno-političkoj publicistici, ali prema naravi svoga predmeta - a u središtu priče stoji teško ubojstvo - ona to jest. U fokusu radnje je ubijeni emigrant, bivši direktor Ine oko kojeg se vrte svi događaji.

Njemačko tužiteljstvo tvrdi, a sud je tu teoriju prihvatio i u presudi Krunoslavu Pratesu, da je priča tekla ovako. Stjepan Đureković, direktor u Ini, pomagao je Vanji Špiljku i Vjeki Santriću da, 1981. i 1982 godine, u vrijeme velikih nestašica nafte u Jugoslaviji, na slobodnom tržištu kupuju taj energent za jugoslavenske potrebe. Špiljak je, tvrde Nijemci, prodavače nafte nagovarao da deklariraju višu cijenu od one koja je stvarno vrijedila na tržištu, pa bi takav račun fakturirali u Inu, a razliku bi podijelio sa svim sudionicima u poslu. Današnjim rječnikom rečeno, Špiljak se "ugrađivao" u cijenu. Dio provizije išao je njemu i Santriću, dio Đurekoviću (manji), a dio prodavačima nafte. 

Vanja Špiljak i Vjeko Santrić tako su zaradili milijune dolara. Tajna policija je, međutim, primijetila da se nešto zbiva pa su počeli istragu. Mika Špiljak, vodeći hrvatski komunist nakon Bakarićeve smrti, to je doznao pa se uplašio da bi Đureković mogao propjevati, jer osobno nije bio jako involviran. 

Špiljka je zabrinjavala mogućnost da Đureković postane nešto nalik na ono što danas nazivamo "pokajnikom". Ako bi Đureković progovorio o malverzacijama, sin bi mu završio u zatvoru, a njegov bi politički uspon bio prekinut.

>>> Više pročitajte u Expressu