Oliver Frljić, kazališni redatelj i intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci prema svemu sudeći nije čitao knjigu "Informatičar starog kova" šibenskog pisca Kristijana Mirića.
Da je, ne bi na otvaranju Riječkih ljetnih noći upitao jednog od prisutnih ratnih veterana je li se borio za to da može udarati druge, one koji čiji mu se stavovi ne uklapaju u sliku Hrvatske kao zemlje u vječitoj neposrednoj ratnoj opasnosti i društva u trajnoj borbenoj gotovosti.
Mirićeva knjiga, kako njezin autor piše u uvodu, "daje odgovor na tri temeljna pitanja koja muče ljudski rod još od plemenskih zajednica", a jedno od njih glasi: "Je li prodavatelj vozila u bilo kojem smislu odgovoran ako je kupac izjavio: "Kurac ću ga registrirati, nek me samo zaustave. Jesan se ja za ovo borija? A dis ti bija '91 pičkat materina?".
Frljić je tijekom performansa "Otkaz Frljiću i Blaževiću" kada ih je dio okupljenih počeo gađati jajima, jednog od prosvjednika iznenadio pitanjem – je li se borio da bi mogao udarati neistomišljenike. Čovjek je podrazumijevao kako baš svi znaju odgovor na to pitanje.
Otkako je svijeta, ljudi i ratova, postoje oni što ratuju jer se mora, i oni što ratuju da bi se osjećali važnima i jačima. Ovi prvi nakon rata nastave točno tamo gdje su stali onog dana kada su se zaputili na ratište, a ovi drugi tek nakon što vrate uniformu nije im do života, onog bezveznog u dubokoj anonimnosti.
U novom broju tjednika Express donosimo analizu slučaja Frljić, njegovog performansa s rajčicama i puškama, a poznati pisac Emir Imamović objašnjava vječnu borbu bivših ratnika.