Nisam znao jesam li pogodio avion bivše JNA koji je 29. studenog 1991. godine oko 14 sati kod Đakova pokušao raketirati pripadnike bjelovarske 105. brigade koji su tamo bili stacionirani, i tako im na najljepši način čestitao Dan Republike, kazao nam je Bjelovarčanin Dražen Slavinić (51), koji je bio operater na Strijeli 1 i ujedno zapovjednik posade koja je tog dana spriječila ponovni napad neprijateljskog aviona.
Da ga je pogodio saznao je navečer u podrumu gostionice u Đakovu, gdje su mi prilazili pripadnici 105. brigade i kolege iz bjelovarskog Samostalnog lako artiljerijskog diviziona, i počeli ga častiti pićem i čestitati.
Ni danas nije siguran radi li se o prvom MIG-u 29 kako su tada neki tvrdili ili je to MIG 21.
- Mislim da je „devetka“ u pitanju i tim mi je draže - kaže.
Pilot se katapultirao i pokušao pobjeći sakriven u vozu sijena, ali su ga uhitili na mostu između Slavonskog i Bosanskog Broda.
Naime, nekih 20-tak dana prije tog događaja, bjelovarska 105. je bila kod Đakova i čekala se nikad izdana zapovijed za proboj prema Vukovaru, a zračni prostor su između ostalih osiguravali Bjelovarčani naoružani Strijelom 1, koja je teško vozilo na kojemu su smještena četiri lansera raketa. Pored toga imali su i Strijelu 2 koja se ispaljuje s ramena.
Prisjećajući se tog dana, Dražen, koji je s četiri godine mlađim bratom Zdravkom od prvog dana stao u obranu domovine, govori da su bili stacionirani pored Đakova u polju, kad je Ivan Gelo, vanjski osmatrač dojavio dolazak neprijateljskog aviona koji je u prvom naletu ispalio rakete prema pripadnicima 105. brigade, ali ih je promašio i zato je ponovo krenuo u novo obrušavanje, spustivši se niže, taman u domet rakete, i tada se sve na Strijeli zatvara, tako da se nema nikakav vizualni kontakt s ciljem.
- Na slušalicama sam čuo sve brže „pulsiranje“ što je bio znak da avion dolazi u domet. Kad se taj zvuk razvukao u jednolični ton. Nešto kao kad čovjek umre pa se s monitora čuje samo pištanje, tako sam i ja čuo i lansirao raketu, koja sadrži 7 barutnih štapića. Tada se ništa ne može vidjeti, jer raketa svojim prvim motorom krene iz lansera i ispusti bijeli prah. Prema zvuku koji sam dobio mislim da je bio na visini od nekih 3 do 3,5 kilometara – prisjeća se tog dana Dražen Slavinić.
Osim njega u posadi su bili Gelo kao vanjski osmatrač, a u vozilu uz „šefa“ Slavinića za vezu je bio zadužen Darko Zvonar (49), a Anđelko Čizmazija (48) je upravljao vozilom za koji je potrebna C kategorija. Ubrzo je na mjesto vozača sjeo Draženov brat Zdravko (47) koji nikada nije položio ispit ni za vožnju mopeda, a kamoli Strijele.
U šali stariji brat je na upite kad mu je brat položio C kategoriju da može upravljati vozilom koje je poput kamiona, znao reći da mu je on izdao dozvolu za sve kategorije koja vrijedi do konca rata. Tako je i bilo.
Kad je mlađi Slavinić skinuo uniformu, morao je ići u autoškolu, jer mu nisu priznali tisuće i tisuće kilometara koliko je vozio Strijelu 1 kroz sva ratišta u Hrvatskoj. Od Istočne Slavonije pa do Dubrovnika i ostalih krajeva. On je bio nezamjenjiv član posade kojoj je zapovijedao Dražen. Od četvorice iz te posade trojica su u mirovini, a Draženu su 'otkazale' noge tako da se kreće uz pomoć invalidskih kolica.